back to top

21 GODINA OD UBOJSTVA U MOSTARU

TNT RADIO

Dunja: Ubili su mi supruga, ranili sina, molim bilo koga za bilo kakvu informaciju

Svake godine u isto vrijeme Dunja iznova ponavlja svoju tešku i mučnu priču, te apelira na nadležne istražne organe u Mostaru da ulože napore i otkriju ubojicu

Piše: D. Lukić

mostar@dnevni-list.ba

Danas se navršava 21 godina od ubojstva Smaila Hrnjičića u Mostaru i teškog ranjavanja njegovo sina Armena. Ubojice, kao i nalogodavac tog zločina nikada nisu pronađeni, a iako je slučaj formalno i dalje otvoren pitanje je bavi li se itko njime osim supruge pokojnog Smaila, Dunje Hrnjičić.

Svake godine u isto vrijeme Dunja iznova ponavlja svoju tešku i mučnu priču, te apelira na nadležne istražne organe u Mostaru da ulože napore i otkriju ubojicu

-Dana 28.2.2024. se navršava 21 godina od ubojstva moga supruga Smaila. Ubili su ga u njegovim najboljim godinama, 60-tim, kada je bio pun snage i elana, kada je puno radio da prehrani svoju obitelj, kazala je Dunja Hrnjičić za Dnevni list.

Podsjetimo što se dogodilo. Krajem veljače 2003. tada 60-godišnji Smail Hrnjičić je smrtno stradao u eksploziji podmetnute ručne bombe nakon završetka obnavljanja stana obitelji Batlak u blizini mostarske tržnice. Smail je došao u stan pokupiti alat i radno odijelo iz plakara. U trenutku kada je ušao u stan eksplodirala je podmetnuta bomba i Smail je poginuo na licu mjesta, dok je njegov sin Armen teško ranjen. Armen je preživio i dugo se oporavljao, te i danas ima posljedice teškog ranjavanja.

Teški trenutci

Dunja se s tugom prisjeća svemu što je prethodilo ubojstvu…

-U predratnoj firmi ‘Elektrohercegovina’ za njega više nije bilo mjesta mada je bio izuzetan majstor i vrlo cijenjen. Istina, tada je bilo mnogo novih ljudi, ali to nije opravdanje jer je bilo dosta i onih koji su ga dobro poznavali. Razlog je bio taj što je poslije logora, budući je preživio veliku traumu jer je s njim bio i sin Armen, na moje inzistiranje otišao u Njemačku. Zajedno s njim su pošle i kćerke, jedna maloljetna i druga 20-godišnjakinja. U Njemačkoj su ih primili divni ljudi koji su im puno pomogli i kojima sam vječno zahvalna. Čak su poslije smrti moga muža došli po najmlađu kćerku, školovali su je i magistrirala je. Sada živi i radi tamo. Ta grupa ljudi je iz udruženja Evangelističke crkve i tim ljudima ću biti cijeli život zahvalna, priča Dunja.

-Ja sam ostala da bi koliko toliko pomogla sinu i još nekim članovima obitelji, mada i ja više nisam imala gdje stanovati jer sam izbačena iz vlastitog stana. Sve te strahote koje sam preživjela, rat, logor, borba za opstanak, djeca i muž tako daleko u svijetu, to nije bilo tako strašno kao vijest o iznenadnoj smrti moga muža i teškom ranjavanju sina. Muž je po povratku iz Njemačke, gdje je mogao ostati za stalno ali je želio što prije doći u svoj grad i započeti sve iz početka, radio sve moguće poslove, tako da je i taj stan renovirao da bi koliko toliko zaradio da prehrani svoju familiju. Radio je i na lijevo i na desnoj strani grada jer su ga ljudi tažili, znali su da je izvrstan majstor. Nije se bojao jer je bio izuzetno dobar i pošten čovjek. Nikada se nikome nije zamjerio i ljudi su ga voljeli, nastavlja Dunja i dolazi do najgoreg trenutka života.

-Budući da je bio izuzetno precizan i uredan, taj kobni dan je otišao da pregleda stan i provjeri je li sve u redu i pokupi alat i radno odijelo. Da nesreća bude još veća s njim je pošao i naš sin. U momentu kad je podigao ruku da uzme odijelo eksplodirala je bomba koja je bila ispod i kasnije se ispostavilo da je bila bez osigurača koji nikada poslije nije bio nađen. Od dobivenih povreda muž je na licu mjesta preminuo, a sin je vrlo teško ranjen. Zahvaljujući doktorima Čustović i Hajdareviću, kao i ostalom osoblju bolnice, sin je preživio. Od fizičke i psihičke traume liječio se godinama. Posljedice još i danas osjeća. Trauma, i to teška trauma je ostala na svim članovima moje familije, kazala je Dunja.

Da stvar bude gora, istražitelji su je nakon toga pokušavali uvjeriti da je Smail sam postavio bombu!

-Pored teške tragedije koja nas je snašla, borbe moga sina da preživi jer su povrede bile užasne, svakodnevnog odlaska u bolnicu, ja sam u to vrijeme morala dokazivati da je mom suprugu postavljena bomba, a ne da je on postavio kako su na početku htjeli prikazati, razočarana je Dunja.

21 GODINA OD UBOJSTVA U MOSTARU

Sramota institucija

Kaže da je odavno izgubila povjerenje u institucije, koje godinama ne nude nikakvu nadu da bi se slučaj mogao razriješiti.

-Obilazila sam godinama sve moguće institucije. i domaće i strane, ali sve se završilo na obećanjima. Predmet je i poslan u federalno tužiteljstvo i radilo se kao teroristički akt, pa je onda opet vraćeno na kantonalni nivo kao neriješen slučaj. Od tada, evo 21 godina ni traga ni glasa o pronalasku ubojice, govori Dunja.

Otkrila je i jedan detalj koji se dogodio odmah nakon smrti Smaila.

-Na samom uviđaju došlo je do sukoba među policijom hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Nikada se nije ispostavilo šta je bio uzrok. Čak isti policajci koji su ponovo ispitivani se ne sjećaju nikakvih pojedinosti, sve su ‘zaboravili’, napominje Dunja.

Za sve ove godine mijenjali su se tužitelji i istražitelji ali bez rezultata.

-Sumnjam da će ih uskoro i biti. Uvijek pusta obećanja i kažu ‘radimo’, ali vrlo je teško poslije 20 godina istražiti slučaj. To smatram sramotom našeg tužiteljstva jer kada za toliko godina nisu ništa uradili, onda kako će sada. Ja svake godine ovako na godišnjicu ubojstva mog supruga govorim za novine i portale s ciljem da se ne zaboravi ovo ubojstvo, ali i ostala ubojstva u Mostaru koja nikada nisu riješena, a o kojima više nitko i ne govori. Nalaze se u arhivi kao što je to bio slučaj jedne godine i s mojim predmetom. Budući da sam čest posjetitelj tužilaštva to sam slučajno saznala, da je i moj predmet bio u arhivi. Uzela sam ga i na njemu pročitala ime tužitelja koji bi trebao raditi slučaj i predala ga istom. Taj tužitelj nije ni znao da će raditi taj predmet. Ja sam već puno pisala o tome, da sam se sve ove godine obraćala raznim institucijama ali bez uspjeha. Ali ja ne odustajem dok sam živa. Ovim putem bi molila sve ljude koji imaju makar mala saznanja o ovom ubojstvu da prijave Tužiteljstvu, barem anonimno. Sigurna sam da takvi postoje i molim da skinu taj teret sa sebe i da prijave na bilo koji način, bila bi im vječno zahvalna, zaključila je Dunja Hrnjičić.

Njena borba traje već 21 godinu, malo tko pomaže da se ubojica ili ubojice pronađu.

21 GODINA OD UBOJSTVA U MOSTARU

21 GODINA OD UBOJSTVA U MOSTARU Dnevni.ba.

dnevni.ba

DRUGI UPRAVO ČITAJU

Možda vas zanima