Brime
ako rasprtim
tko će ponijeti
ako ne rasprtim
kako podnijeti (Mijo Tokić)
U povodu Svjetskog dana poezije razgovarali smo s pjesnikom Mijom Tokićem, čiji stihovi već godinama pronalaze put do čitatelja iskrenošću i dubokom povezanošću s krajem iz kojeg potječe.
U razgovoru otkriva detalje o svom stvaralaštvu i svoje poglede na pjesništvo općenito. Pročitajte intervju u nastavku.
Što poezija može dati čovjeku?
– Poezija otvara čovjeku mogućnost za dublje promišljanje o sebi, o smislu uopće, o vremenu u kojem živimo…
Koliko ste zbirki pjesama objavili?
– Objavio sam devet originalnih zbirki, jednu zbirku izabranih pjesama i jednu zbirku sabranih pjesama. Što se tiče zbirke izabranih pjesama, riječ je o svojevrsnom, recimo tako, antologijskom izboru iz svih prethodno objavljenih zbirki. Zbirka sabranih pjesama obuhvaća pjesme s trima motivima iz ranije objavljenih knjiga.
Po čemu je svaka Vaša zbirka posebna?
– Na to mi je pitanje izuzetno teško odgovoriti, jer mi se čini da su sve moje zbirke na neki način iste. Činjenica je da ono što pišem razvijam kroz tri dimenzije. Moje pjesme su, mislim, intimističke, ali u sebi sadrže kolektivnu, nacionalnu notu. Treća dimenzija je, nadam se, općeljudska, odnosno univerzalna. Ipak, iako mi se ponekad čini da su slične, svaka moja pjesma je posebna. Imaju vlastiti motiv i emociju, a razlikuju se i po stilskim karakteristikama.
Što je za Vas jedna dobra pjesma?
– Svako umjetničko djelo izaziva određeno divljenje. No, što je zapravo dobra pjesma? Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. Ipak, mogu se izdvojiti neki elementi. Dobra pjesma u sebi nosi duboku misao o životu i svijetu. Treba biti originalna i nova, ali i izražena snažnom ekspresijom. Izraz mora biti snažan, originalan i neobičan. Osim misli, ideje i sadržaja, pjesma mora imati i originalnu formalnu dimenziju, neko izražajno sredstvo koje je čini prepoznatljivom. U konačnici, pjesma mora objediniti dvije ključne dimenzije: ideju, odnosno misao, i formu, odnosno jezik. Ustvari, uspješnu pjesmu čini sklad svih ovih navedenih elemenata.
Vi već nekoliko desetljeća pišete poeziju. Je li se publika promijenila?
– Činjenica je da su se vremena promijenila. Društveni kontekst doživio je velike, revolucionarne promjene, a s njima su se promijenili i ljudi. Ipak, u čovjeku uvijek ostaje potreba za estetskim i za dubljim promišljanjem o sebi, svijetu i životu uopće. Upravo zato interes za poeziju ne nestaje – on se samo prilagođava novim okolnostima.
Kakvi su bili Vaši pjesnički početci?
– Prve ozbiljnije pjesme napisao sam tijekom studija. Dva puta sam nagrađivan na Duvanjskim danima kulture. Godine 1980. objavljena je monografija duvanjske gimnazije u povodu 20 godina rada, u kojoj je tiskano i nekoliko mojih pjesama.
Postoji li pjesnik ili književni uzor koji je snažno utjecao na Vaš izraz?
– Mislim da nemam nekog izravnog uzora ni utjecaja. Istina je da sam volio i možda malo više proučavao i Antuna Branka Šimića, i Tina Ujevića i Maka Dizdara. Neki književni kritičari, čitajući moje pjesme, povezivali su ih s Antunom Brankom Šimićem, Tinom Ujevićem i Makom Dizdarom i pronalazili određene dodirne točke. Ipak su pritom posebno isticali njihovu originalnost.
Danas svatko može objaviti pjesmu na društvenim mrežama – je li to demokratizacija poezije ili njezino obezvređivanje?
– Društvene mreže otvaraju bezbrojne mogućnosti i omogućuju svojevrsnu demokratizaciju – svatko danas ima pravo i mogućnost objaviti pjesmu. Ipak, čitalačka publika i književna kritika na kraju će utvrditi što je uistinu poezija i što ima trajnu vrijednost. Svatko može pisati, ali vrijeme je ono koje će neke stvari potvrditi, a neke odbaciti.
Jeste li ikada imali osjećaj da vas publika pogrešno čita – i smeta li vam to?
– Nemam baš potpuni uvid u to kako publika čita moje pjesme, iako bi mi bilo drago da ga imam. Smatram da pišem o temama koje publika doživljava važnima i koje razumije. Ako netko eventualno pogrešno protumači moje pjesme, to mi ne bi trebalo smetati. Poezija je uvijek fluidna, nikada egzaktna i precizno mjerljiva. Podložna je raznovrsnim interpretacijama i otvara prostor za različita čitanja.
Što biste poručili mladima koji danas počinju pisati?
– Da što više čitaju. Kratko i jasno.
Odlučio sam
Odlučio sam
kad već ništa drugo veliko
ne mogu učiniti
posadit ću stablo blizu kuće
nek raste visoko
neka se bogato razgrana
ako i ne donese ploda
(donijet će)
pravit će dobar hlad
i kad umre
ili ga ubiju
posijeku
davat će toplinu
sjaj
(što veća žrtva veći plamen)
I poslije smrti bit će veliko (Mijo Tokić)
Slaven Nevistić / Tomislavcity
Objava “U čovjeku uvijek postoji potreba za dubljim promišljanjima” – razgovor s Mijom Tokićem uz Svjetski dan poezije pojavila se prvi puta na Tomislav City.
