Fra Šimun dolazi iz brojne obitelji koja je imala osmero djece. Najstariji od sve braće bio je fra Leonard Oreč, koji je bio trinaest godina stariji od njega i kojega je već od najranijih dana gledao kao uzor.
Gost emisije „Sitan kamen do kamena“ na Radiopostaji Mir Međugorje bio je fra Šimun Oreč, franjevac iz Hercegovine, koji je dugi niz godina bio pastoralni djelatnik u Austriji te hodočasnik koji je kroz 22 godine ostvario 25 velikih pješačkih hodočašća. Kako prenosi Večernji.ba, s urednikom i voditeljem Vedranom Vidovićem razgovor je vodio o odrastanju u Posuškom Gracu, vjeri u obitelji, životu hrvatskih iseljenika, zavjetima, hodočašćima te vlastitoj vezanosti uz Međugorje.
Vraćajući se u sjećanjima na djetinjstvo koje je proveo nakon Drugoga svjetskog rata, fra Šimun je pripovijedao o oskudici, dalekom putu do škole te razdoblju kada se vjeru nije smjelo slobodno pokazivati u javnosti. Iako je tadašnja vlast vršila pritiske, vjerski se život nastavio njegovati unutar obitelji.
„Bili smo obiteljski odgojeni u molitvi. Išli smo redovito na svetu misu. Iako nismo bili dobro odjeveni i nismo imali što obuti, išli smo jer je misa bila nešto posebno važno“, izjavio je fra Šimun za Radiopostaju Mir međugorje. Naročito se prisjetio navade po kojoj bi majka, čim bi se djeca vratila sa svete mise, upitala o čemu je govorilo Evanđelje i što je svećenik iznio u propovijedi. Zbog te navike djeca su pažljivo pratila čitanja i propovijed kako bi ih poslije mogla prepričati ostalima kod kuće. Na takav se jednostavan način, kroz obiteljske običaje, vjera predavala s jednog naraštaja na sljedeći.
Fra Šimun dolazi iz obitelji u kojoj je bilo osmero djece. Među braćom je najstariji bio fra Leonard Oreč, trinaest godina stariji od njega, kojega je od malih nogu smatrao primjerom.
„Ja sam svoga brata doživljavao kao svoj uzor“, naglasio je govoreći o svećeničkom i pastoralnom radu fra Leonarda. Fra Leonard je od 1988. godine obnašao službu međugorskog župnika. Upravo je za vrijeme njegova župnikovanja podignut vanjski oltar iza crkve sv. Jakova, na kojemu se i dan-danas slave mise za mnoštvo hodočasnika.
„Zbog toga je podnio mnoge žrtve, ali, Bogu hvala, milijuni hodočasnika dolaze i sudjeluju u liturgiji u Međugorju upravo na vanjskom oltaru“, rekao je fra Šimun.
Znatan dio svoje svećeničke službe fra Šimun je odradio u Austriji. U Frohnleitenu je boravio i djelovao punih 42 godine, ponajprije među austrijskim vjernicima, no ujedno je vodio brigu i o hrvatskim iseljenicima. Iako hrvatska zajednica nije brojala mnogo članova, redovito se okupljala oko svete mise na materinskom jeziku. „Svake nedjelje i svakoga blagdana imali smo hrvatsku misu i tako smo tu malu zajednicu sačuvali“, prisjetio se fra Šimun. Kada je napuštao Austriju, trudio se osigurati da se pastoralna skrb za tamošnje Hrvate nastavi kako zajednica ne bi propala. Njegovo iskustvo svjedoči o tome kako se identitet u iseljeništvu ne održava tek povremenim kulturnim susretima, već prije svega redovitim zajedničkim životom, jezikom, vjerom i međusobnom povezanošću.
Objava Fra Šimun Oreč o teškom djetinjstvu u Hercegovini i vremenu kada je tadašnji sustav gušio vjeru pojavila se prvi puta na Posušje.info.
