U Kulturno-informativnom centru u Tomislavgradu večeras je predstavljena knjiga „Škripari – Hrvatski pokret otpora u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951.“ prof. dr. sc. Ive Lučića, opsežna povijesna studija nastala nakon gotovo dva desetljeća istraživanja.
Predstavljanje je organizirala Matica hrvatska – Ogranak Tomislavgrad, a uz autora o knjizi su govorili predsjednik Vlade Hercegbosanske županije dr. sc. Ivan Vukadin i dr. fra Robert Jolić. Program je vodila Matea Jolić, dok je večer glazbeno upotpunila učenica Glazbene škole Tomislavgrad Paula Romić.
Predsjednica tomislavgradskog ogranka Matice hrvatske Anđa Renić u uvodnom je obraćanju istaknula kako je tema Škripara desetljećima bila prisutna ponajprije kroz obiteljske priče, šutnju i strah, dok je sustavno znanstveno istraživanje dugo izostajalo.
„Naša je povijest živa. Ona nije samo u knjigama i arhivima, nego i u našim obiteljima, selima, spomenicima, grobljima i sjećanjima“, kazala je Renić, naglasivši odgovornost da se takve teme istražuju, zapisuju i ostavljaju budućim generacijama.
Od obiteljskih priča do znanstvenog istraživanja
Dr. fra Robert Jolić podsjetio je kako su se priče o Škriparima desetljećima prenosile usmenom predajom, često u okolnostima u kojima o njima nije bilo moguće slobodno govoriti. Upravo zbog toga, kako je istaknuo, tema je istodobno iznimno zanimljiva, ali i zahtjevna za povjesničara.
Lučić je, prema Jolićevim riječima, godinama prikupljao građu u različitim državnim i crkvenim arhivima, od Beograda, Zagreba i Splita do Mostara, proučavao matične knjige, službene listove, medije i objavljenu literaturu te razgovarao s preživjelim svjedocima i potomcima stradalih.
Posebnu vrijednost knjige Jolić vidi u nastojanju autora da sagleda i same Škripare i strukture koje su ih progonile, kao i složene okolnosti u kojima su pojedinci donosili odluke između otpora, skrivanja, suradnje i izdaje.
„Autor se uistinu potrudio pred čitateljstvo izići kao neutralni znanstvenik i prepustiti samim čitateljima da donose vlastite zaključke“, kazao je Jolić, zaključivši kako je riječ o djelu koje se odlikuje obiljem arhivske građe i ozbiljnim znanstvenim pristupom.
Govoreći o odnosu tadašnjih vlasti prema hrvatskom stanovništvu, Jolić je posebno istaknuo i stradanje svećenstva te ulogu Katoličke Crkve u očuvanju vjere i identiteta u poratnim godinama.
Duvnjak među više od dvije tisuće sudbina
O osobnoj dimenziji knjige govorio je i Ivan Vukadin, koji je istaknuo da mu je predstavljanje posebno važno zbog vlastite obiteljske povijesti. Među osobama spomenutima u knjizi nalazi se i njegov ujak Mijo Kovačević, kojega je jugoslavenska vlast nakon zarobljavanja i osude strijeljala 1951. godine.
Vukadin je govorio o sudbinama članova svoje obitelji i stanovnika Srđana koji su se nakon rata našli pod represijom novih vlasti, naglašavajući kako takve obiteljske priče pokazuju da velika povijest nije ostala samo u arhivima, nego se duboko urezala u živote običnih ljudi.
U svom je izlaganju širu priču o Škriparima povezao s progonom političkih protivnika, vjernika i svećenstva te represivnim mehanizmima komunističkog sustava, a knjigu je predstavio i kao poticaj da se o tim temama govori bez straha i na temelju povijesnih izvora.
Vukadin je posebno naglasio kako događaje opisane u knjizi ne treba promatrati isključivo kao lokalnu epizodu, nego ih staviti u širi kontekst komunističkih režima i njihovih metoda obračuna s političkim protivnicima. Pozvao se pritom na „Crnu knjigu komunizma“, djelo francuskih povjesničara koje obrađuje komunističke represije i masovne zločine od Oktobarske revolucije nadalje.
Prema Vukadinovu tumačenju, obrasci progona svećenstva, seljaka, intelektualaca i političkih protivnika ponavljali su se u različitim državama, od Sovjetskog Saveza i Poljske do Jugoslavije, a lokalni događaji mogu se bolje razumjeti promatraju li se u okviru šire komunističke ideologije.
U tom je kontekstu Vukadin povukao i vrlo snažnu paralelu s Katynskom šumom, podsjećajući na metode kojima su se komunističke vlasti služile u obračunu s protivnicima. Govorio je i o slučajevima prerušavanja pripadnika sigurnosnih snaga u neprijateljske uniforme kako bi od članova obitelji izvukli informacije o skrivenim borcima, tvrdeći da su se slične metode primjenjivale i na području Duvanjskog kraja. Škripare je pritom promatrao kao dio šireg otpora novom političkom poretku, a njihovu priču kao jednu od tema koje, prema njegovim riječima, još uvijek zahtijevaju ozbiljno povijesno istraživanje i preispitivanje naslijeđenih interpretacija.
„U knjizi je više od dvije tisuće imena“
Sam autor Ivo Lučić naglasio je kako na knjizi nije radio nekoliko godina, nego gotovo dvadeset godina, postupno prikupljajući dokumente i razgovarajući s ljudima.
U indeksu imena nalazi se više od 2.000 osoba, a Lučić je objasnio kako mu je bilo važno zabilježiti što veći broj imena kako bi se ljudi i njihove sudbine sačuvali od zaborava.
„Na kraju da budem glas onim ljudima koji nisu imali priliku ništa reći o svome životu, o svojim sudbinama“, kazao je Lučić.
Prema njegovu istraživanju, na području današnjih Hercegovačko-neretvanske, Zapadnohercegovačke i Hercegbosanske županije tijekom Drugoga svjetskog rata stradalo je oko 24.000 Hrvata, pri čemu je, prema podacima koje je naveo, približno 16.000 ljudi ubijeno nakon završetka rata.
Upravo je poratno razdoblje, istaknuo je, dugo ostalo izvan javnog prostora. Umjesto službene historiografije, sjećanje se prenosilo kroz „povijest šapata“ – kućne priče, skrivene fotografije i rijetke sačuvane dokumente.
Lučić smatra da danas o tim događajima možemo govoriti otvoreno, ali pritom prije svega na temelju činjenica i dokumenata.
Škripari, Tomislavgrad i jedna rečenica koja govori mnogo
Posebno je zanimljiv dio njegova izlaganja bio posvećen odnosu Duvnjaka prema poslijeratnom otporu.
Lučić se prisjetio kako je još kao dijete čuo za snažan prkos koji se u Duvanjskom kraju vezao uz Škripare. Spomenuo je i tadašnji stih: „Berlin pao, Roško Polje nije, u njemu se Kapulica krije“, koji je, kako je rekao, tek kasnije shvatio kao izraz raspoloženja dijela stanovništva koje nije prihvaćalo novu vlast.
No Lučić je pritom naglasio i kako se povijest Škripara ne može svesti na jednostavnu priču o bivšim ustašama i domobranima. Među pripadnicima poratnih gerilskih skupina bilo je ljudi različitih ratnih biografija, uključujući i one koji su prethodno pripadali partizanskom pokretu, a potom se okrenuli protiv nove vlasti.
Kao jedan od primjera naveo je Stjepana Sičaju Gegu iz Rame, ali i Benka Penavića, čije su se ratne i poratne biografije mijenjale zajedno s njihovim spoznajama o političkim prilikama.
Govoreći o represiji nad stanovništvom, Lučić je izdvojio jednu rečenicu iz dokumenta službenika tadašnje sigurnosne službe, koja ga je posebno zaintrigirala.
Nakon izvještaja o obračunu sa Škriparima i njihovim pomagačima, službenik je zapisao kako se „narod u ovim krajevima veoma popravio“.
Za Lučića ta kratka rečenica govori mnogo o odnosu tadašnje vlasti prema stanovništvu: „popravljanje“ se provodilo kroz represiju, zatvaranja i likvidacije.
Povijest koja se više ne mora šaptati
Za samoga autora, međutim, večerašnje predstavljanje imalo je i posebno osobno značenje.
Ivo Lučić rođen je u Ljubuškom, radio je i živio u Mostaru i Zagrebu, ali je obiteljski vezan uz Tomislavgrad. Njegovi su preci prije otprilike stoljeća i pol iz Jošanice kod Tomislavgrada otišli prema Ljubuškom, a Lučić je ispričao kako su njegov pradjed i njegov brat i u dubokoj starosti razgovarali o tome da će se jednoga dana vratiti u Duvno.
Danas se, simbolično, u Tomislavgrad vratio kroz knjigu koja je nastajala gotovo dvadeset godina.
„Škripari“ nisu samo knjiga o gerilskim skupinama i poratnom političkom nasilju. To je knjiga o ljudima čija su imena desetljećima ostajala na marginama službenog sjećanja – o onima koji su poginuli, bili zatočeni, pomagali progonjenima ili zbog svojih odluka nosili posljedice sve do kraja života.
Upravo zato večerašnje predstavljanje u Tomislavgradu nije bilo tek još jedno predstavljanje povijesne knjige. Za mnoge u dvorani bila je to prilika da se obiteljska sjećanja, imena i priče koje su se nekada prenosile tiho napokon susretnu sa znanstvenim istraživanjem i dokumentima.
A Lučićeva je poruka jednostavna: prošlost ne treba uljepšavati ni prešućivati. Treba je istražiti, dokumentirati i pokušati razumjeti.
Slaven Nevistić/Tomislavcity
Objava Borci protiv komunizma: Lučićeva knjiga “Škripari” otvorila priču o godinama šutnje, straha i otpora pojavila se prvi puta na Tomislav City.
