Dvanaesta Duvanjska desetka ove godine dobiva posebno poglavlje svoje priče. Po prvi put na startu će se naći jedna od najvećih sportašica koje je Hrvatska ikada imala – Blanka Vlašić.
Dvostruka svjetska i europska prvakinja, osvajačica olimpijskog srebra i bronce te jedna od najprepoznatljivijih atletičarki svoje generacije, danas djeluje kao dopredsjednica Hrvatskog olimpijskog odbora i predsjednica ASK Split. Upravo kroz partnerstvo ASK Splita i AK Pulsa nastala je suradnja koja povezuje Split i Tomislavgrad, vrhunski sport i rekreaciju, tradiciju i budućnost.
U razgovoru za naš portal Blanka prvi put govori o svojoj pripremi za prvu službenu cestovnu utrku nakon završetka profesionalne karijere, novim sportskim izazovima i vrijednostima koje želi prenijeti novim generacijama sportaša.
Blanka, cijeli svijet te poznaje kao kraljicu visina. Kako je bilo preseliti taj pobjednički mentalitet s letvice na cestu i što za tebe danas, u tvom novom identitetu, simbolizira svaki pretrčani kilometar?
– Prije svega, ni u kom smislu ne mogu niti želim uspoređivati moju profesionalnu skakačku karijeru i rekreativno bavljenje trčanjem. Ja sam samo pronašla hobi u kojem uživam, koji zadovoljava moju dnevnu potrebu za fizičkim kretanjem i prilikom kojeg ne osjećam posljedice ozljeda zbog kojih sam završila sportsku karijeru. Sportski mentalitet sam oduvijek imala, točnije natjecateljski, stoga je on prisutan u svemu što radim, u većoj ili manjoj mjeri. Osobno, volim pomicati vlastitih granica, što mogu konkretno pratiti u trčanju. I to me veseli i motivira. Ja sam bila isključivo eksplozivni tip sportaša i nikada nisam trčala duže od dionica na 150 m. Zato je, za mene, trčanje potpuna promjena smjera, nešto u čemu nikada nisam bila dobra i samim tim veliki izazov. Rekla bih da je ono, na neki način, popunilo prazninu koja je ostala nakon sportske karijere. Budući da mi je teško ‘natjerati’ se na trening bez nekakvog cilja, mogućnost ponovnog natjecanje je u meni obnovilo motivaciju koja je s vremenom utihnula. No, da se razumijemo, apsolutno sam realna u svojim očekivanjima i s ponosom nosim status amaterske trkačice.
Trčanje je često proces upoznavanja sebe kroz napor. Što si o sebi otkrila u tim minutama samoće dok se pripremaš za kolovoz, a što nisi mogla otkriti na skakalištu?
– Ako sam, kroz trčanje, otkrila nešto novo ili dublje o sebi, to samo ima veze s godinama i zrelošću. Bavljenje vrhunskim sportom me ipak više natjeralo na introspekciju i puno češće dovodilo u pitanje nego što to danas doživljavam kroz trčanje. Jednostavno, tenzije su puno veće kada se boriš za svjetske medalje i, htjela ne htjela, morala sam ‘kopati’ duboko da bih mentalno ispratila tu količinu fizičkog i psihičkog napora. Sada je to skroz drugačiji ‘pace’. Trčim u miru, bez grča, bez moranja i opterećenja. Ali u tim stanjima mentalne bistrine, čovjek i te kako otkriva i upoznaje puno o sebi. Ja nisam ista osoba kao prije 5, 10, 15 godina. I to je sasvim normalno. Sada imam drugačije prioritete, a trčanje je tek lijepa nadopuna svakodnevnici u kojoj neizmjerno uživam.
Kad danas pogledaš Blanku od 20 godina i Blanku koja će stati na start cestovne utrke, što je ostalo isto, a što se potpuno promijenilo?
– Prioriteti. Prije 20 godina jedini cilj je bio skočiti više, pobijediti, osvojiti. Sport nije bio samo posao, živjela sam ga 24 sata na dan. To razdoblje je sada iza mene i trčanje ni na koji način nije pokušaj vraćanja ‘staroj’ sebi. Sada sam majka i moj prioritet je isključivo moje dijete. Budući da je trčanje vrlo održiv način fizičke aktivnosti, ne zahtijeva puno pripreme, vremena niti specifičnu infrastrukturu, ono se savršeno uklapa u moj dnevni raspored. I zato sam uspjela ostati konstantna u treninzima. Tako da sam poprilično neopterećena rezultatom, iako mi je, naravno, stalo da otrčim dobro. Ali, sve u razumskim granicama. Ono što je, pak, ostalo isto, jer karakter se teško mijenja – jest moja želja da sa svakim treningom budem što bolja, da odradim do kraja ma koliko god teško bilo, da me nije strah boli koju donosi veliki fizički napor… I to se sve nekako lijepo posložilo kada sam otkrila ljepotu cestovnog trčanja. Mogućnost sudjelovanja u službenim utrkama tek je šlag na torti.
U karijeri si nastupala pred desecima tisuća gledatelja, osvajala medalje i rušila granice mogućega. Osjećaš li danas, pred svoj prvi službeni cestovni start, onu istu pozitivnu tremu koju si osjećala prije najvećih natjecanja?
– Iskreno, ne. Razmišljala sam neki dan o tome. Da li osjećam tremu i da li ću biti nervozna pred start. Zaključila sam da ću vjerojatno biti ali samo od straha da se ne osramotim. Zamisli, stavljam tamo neke slike i videa kako trčim na instagramu, a ne uspijem završiti trku. Ha,ha.
Izabrala si upravo Duvanjsku desetku za svoju prvu službenu utrku nakon legendarne karijere. Što je presudilo u toj odluci i kakav osjećaj u tebi izaziva pomisao na taj prvi službeni ulazak u cilj u Tomislavgradu?
– Budući da su AK Puls i moj klub čija sam predsjednica, ASK-Split, potpisali Memorandum o suradnji i prijateljstvu, a Krešo me pozvao da sudjelujem kao gošća na utrci, promislila sam kako bi to bila lijepa prilika da sudjelujem na Duvanjskoj deseci ne samo kao predsjednica ASK-a već i kao natjecatelj. Jednostavno, poklopilo se nekoliko stvari. Odluka je pala u jednom trenutku. A osjećaj? Paa, zanimljiv. Ha,ha. Više kao nekakva znatiželjna i pozitivno uzbuđenje.
Suradnja između tvog ASK Splita i našega AK Pulsa donosi novu energiju u regiji. Kako vidiš ulogu ovakvih partnerstava u podizanju standarda bavljenja sportom i promociji zdravog načina života?
– Sretna sam zbog naše suradnje, jer smatram kako klubovi moraju biti jedan drugome podrška. Ipak svi radimo s istim ciljem, za dobrobit sporta. Kada klubovi međusobno izmjenjuju znanje, iskustvo i ostale resurse, to može biti samo pozitivna stvar zbog koje svi rastu. Bilo da gledamo iz aspekta podizanja svijesti o važnosti bavljenja sportom ili iz onog koji se tiče razvoja mladih talenata i potpore vrhunskim sportašima, našu suradnju vidim i kao poticaj ostalim klubovima da se na isti način integriraju i podignu svoj rad na viši nivo.
Koju poruku tvoj dolazak u Tomislavgrad šalje mladim sportašima i roditeljima o važnosti ustrajnosti i ljubavi prema sportu, bez obzira na razinu na kojoj se njime bave?
– To je svakako bitno naglasiti – nije važna razina talenta, već da se djeca zavole sport kroz igru i neopterećen pristup rezultatu. Jer, sport ne donosi samo benefite za fizičko zdravlje već nas uči lekcijama koje su nam i te kako korisne za svakodnevni život. Uči nas ustrajnosti, disciplini, samokontroli, timskom radu… Sport nas izgrađuje na više nivoa i to je definitivno jedan od najboljih uloga koji svaki roditelj može napraviti za svoje dijete – pomoći mu da pronađe sport po mjeri i da ga zavoli.
Postoji li neka vrijednost koju ti je atletika dala, a koju danas smatraš važnijom od svih medalja koje si osvojila?
– Naravno, više njih! No, od svih vrijednosti kojima me naučila, izdvojila bih rezilijentnost. Rezilijentnost je sposobnost da se ustanemo nakon pretrpljenog poraza. U sporu, a tako i u životu, padovi su sastavni dio priče. Kada naučimo da uz svaki neuspjeh dolaze važne lekcije koje nam valja naučiti, obogaćeni tom novim znanjem i iskustvom, možemo još odlučnije i hrabrije krenuti u nove izazove.
Da danas možeš mladim sportašima ostaviti samo jednu rečenicu kao životni savjet, koja bi to rečenica bila?
– Za sve što vrijedi u životu potrebno je vrijeme i puno truda. Ne trošite se na brza rješenja. Ona vas neće ispuniti.
Što bi voljela da svaki sudionik ponese sa sobom kući nakon Duvanjske desetke – bez obzira trči li za pobjedu, vlastiti rekord ili za gušt?
– Lijepu uspomenu uz osjećaj postignuća. Mnogi se nikad neće usuditi pokušati, već biti na startu je veliki uspjeh.
Tomislavcity
Objava Intervju: Blanka Vlašić o novom sportskom putu i dolasku na Duvanjsku desetku pojavila se prvi puta na Tomislav City.
