Bila su to vremena kada su se osećanja merila dubinom reči ispisanih na hartiji i snagom suza koje bi pale na tu istu hartiju, ostavljajući mastilom zamagljene tragove ljubavi, tuge i čežnje.
Tih ’60-ih godina muškarci su odlazili u vojsku, često na dvije godine, ostavljali su iza sebe porodice, prijatelje i svoje drage. Bilo je to vrijeme kada su rastanci bili teški, ali ispunjeni obećanjima. U vojničkim kasarnama, noćima su palili svijeće, držeći pero u ruci, dok su pisali pisma voljenima. U tim pismima nalazila se svaka njihova misao, svaka čežnja i svaka nada. Pisali su o vojničkim danima, o strogim naredbama, ali i o trenucima kada bi im srce poskočilo na pomisao o povratku kući.
S druge strane, njihove drage su strpljivo čekale. Dane su provodile razmišljajući o svojim voljenima, s nestrpljenjem osluškujući korake poštara. Kada bi konačno stiglo pismo, čitale su ga iznova i iznova, proučavajući svaku riječ, svaki zarez, kao da u tom komadu papira traže dodir ruku koje su ga pisale. Suze su se često slivale niz obraze dok su čitale ispovijesti ljubavi i obećanja o povratku.
Bila je to ljubav koja je testirana strpljenjem, čeznutljivim pogledima prema daljinama i maštanjem o ponovnim susretima. Nisu imali telefone ni video-pozive, samo olovku, hartiju i nepresušnu vjeru u osjećanja koja ih vezuju. I možda su baš zbog toga ta osećanja bila tako jaka, tako duboka, jer su zahjtevala trud, vrijeme i srce.
Danas, kada su tehnologije zamijenile mastilo i hartiju, rijetko se sjetimo koliko su riječi mogle da budu moćne. Ali negdje, u starim kutijama, još uvijek postoje ta požutjela pisma koja pričaju priče o ljubavi, strpljenju i snazi emocija koja ni vrijeme, ni daljina nisu mogli da unište.
Djevojka je na Tviteru objavila pismo svog dede koji je njenoj baki poslao pismo iz vojske i ganuo sve nas.
Slika koju je poslao Paja svojoj Ljilji završila je na društvenim mrežama. Jedna djevojka je objavila pismo i napisala „Bako, nedostaješ“.
Na poleđini je bila jedna emotivna poruka u kojoj je Paja svojoj Ljilji pisao koliko mu nedostaje i koliko misli na nju – ali sa osjećajem i mjerom, onako džentlmenski i čisto kako su to nekada muškarci činili u svojim izjavama ljubavi.
foto: Preentscreen/TikTok
„Ljudi gledam neke slike i na poleđini jedne vidim posvetu koju je deda slao babi dok je bio u vojsci još 1968. godine“
„Ljiljo, neka ti ova slika zadrži u sjećanju uvijek dragi lik. Pogledaj je uvijek kada se nađeš u teškoj situaciji i tada ćeš naći odgovor na sve. Znaćeš da te neizmjerno voli jedan mali dečkić u sivo-maslinastoj uniformi.
Samo tvoj, Paja“.
Komentari su se nanizali, a svi su bili raznježeni porukom, emocijom i iskrenom ljubavlju koja se osjeti dok se poruka čita.
– Predivno!
– Rasplakala sam se,
– E to su bile poruke ljubavi, osećanja i podrške. Prelepa slika i jaka poruka! Ovo sad – ma znam kako ti je, ajde rešićemo je prosipanje, nazovi, mudrosti, bili su samo neki od odgovora koje su dirnuti pratioci ostavili ispod objave, a fotografija Paje i Ljilje, glavnih aktera ljubavnog pisma, koju je njihova unuka podelila dodatno je rasplakalo sve koji su tek tada stekli potpunu sliku jedne velike ljubavi.
BONUS VIDEO: