Godine 1964., Tejlorova je uradila niz snimljenih razgovora, u trajanju od ukupno 40 sati, sa novinarom Ričardom Merimanom. Iz razgovora je nastala knjiga Elizabet Tejlor: Neformalni memoari, u kojoj nije stajao potpis novinara. Tek nakon smrti pisca, 2015. godine, otkrivene su ove trake, na kojima se glumica izražavala sa ogromnom iskrenošću, vjerujući da se nikada neće reprodukovati.
U jednom trenutku, Tejlorova je postala očajna, jer ju je Merimen konstantno ispitivao o njenoj ljepoti, insistirajući da je boginja, seks simbol.
– Ja sam djevojka, ja sam žena. Ne osjećam se posebno. Šta više, često sam se osjećala diskriminisano zbog ljepote. Kada mi je Edi Fišer uperio pištolj u glavu, rekao je „neću te ubiti, previše si lijepa“. Radujem se što ću postati debela, gojazna, mlohava. Mislim da imam imidž površne osobe, a nisam nemoralna.
Njen rođeni otac ju je nazvao „kurvom“ kada je napustila Fišera. A posebno ju je zaboljelo kada su vatikanske novine pisale da je zaslužila da izgubi starateljstvo nad djecom. Uzastopni brakovi su u to vreme služili kao kamen temeljac za izgradnju bludnog imidža, iako danas prikazuju slobodnu ženu koja je očajnički tražila stabilnost, ali istovremeno uspjevala da napusti toksičnu zajednicu.
Nije studirala glumu, jer je dio svog detinjstva provela u studijima, ali hvalila se svojim instinktom, svojom sposobnošću da istinski vjeruje u svaki lik. Nije prezala od iznošenja frustracija i nezadovoljstva ulogama koje su joj se nudile.
– Nisam zadovoljna ni onim što jesam ni onim što sam uradila. Ja sam filmska zvijezda koja je istinski glumila samo nekoliko puta.
Tejlorova je umrla 2011. u 79. godini, a kroz kasniji život pratili su je poroci, rehabilitacija i zdravstveni problemi.
