Četvrtak, 6. rujna 2007.
Puente la Reina – Estella (25 km; 5 sati i 35 minuta)
Silazim na doručak u 8 sati i nađem onu četvoricu francuza na ulazu. Neka sredovječna žena dočeka nas i pita brojeve soba. A onda primijeti da je jedan od Francuza u čarapama. Raskorači se ispred starog, ruke na bokovima pa tutanj na jadnog čovjeka: „To je zabranjeno! Naše pločice će se tako oštetiti vlagom! Nazad u sobu i obuj cipele!“ starac (oko 70 godina) u čudu je gleda i ne razumije o čemu je riječ. Pokazuje ona prstom jedne ruke na njegove noge, a drugim prema vratima. Ni ostala trojica ne razumiju pa im ja prevedem o čemu. Kad je stari shvatio, pokupi se i ode u sobu po cipele. Dok malo kasnije doručkujemo, ja im kažem da kad bi moja žena bila takva, bio bih često na hodočašću. „Jedini način izbjeći ovakvu furiju bilo bi pobjeći u legiju stranaca“, veli jedan od njih.
Pozdravim se s njima i krenem. Ne žuri mi se pa idem polako. Čak me neki i prestižu. Sunce je u 10 sati već jako vruće, a put se počne penjati. Sitni se kamen ispod nogu kliže pri svakom koraku pa nastojim hodati uz rub gdje ga malo manje ima. Uskoro stignem one što su me malo prije obišli. Jedva napreduju uzbrdo po ovoj vrućini i kamenju. Znoj curi niz lice i leđa. Hodam uz rub puta gdje ima manje kamenja pa napredujem brže od ostalih. Na vrhu brijega put izlazi na široku cestu po kojoj kamioni nastoje voziti istom brzinom kao i automobili. Srećom cesta je ipak udaljena desetak metara od puta, a onda skreće nalijevo niz blagu strminu, kroz gusto grmlje. U daljini, na proplanku sljedećega brijega gradić. Kuće su sagrađene ukrug i tako blizu jedna druge da iz daljine izgleda kao veliko gnijezdo. Zove se Cirauqui.
Uske strme ulice prolaze između kamenih kuća s fasadama često ukrašenim grbovima. Atmosfera me podsjeća na primorske gradiće u Hrvatskoj. Dvije crkve na vrhu brijega: San Romàn iz XII. stoljeća i njezina susjeda Santa Catalina.
Još je rano pa se ne zaustavljam. Neki me Nijemci pitaju gdje se može dobiti pečat, ali im ne mogu pomoći. Sunce je sad visoko i toplomjer se penje do 36 stupnjeva. A put je ponovno prekriven bijelim kamenjem od kojeg se sunčeve zrake presijavaju i vrućina udvostručuje. Srećom put se sada spušta blagom strminom. Oko podne se zaustavim u hladu nekog stabla pored puta i pojedem sendvič, koji zalijevam vodom iz boce. Kolona hodočasnika prolazi pored mene. Neki viču „Buen camino“ ili „Buenos dias“ (sretan put ili dobar dan), a neki pognute glave, već na kraju snage nijemo prolaze. Koliko nas će stići do cilja? Pitam se. Pročitao sam negdje da samo 15 posto onih koji krenu iz St. Jean Pied de Porta zaista te godine stignu na cilj. Velika većina prekine put. Ali gotovo svi se ponovno vrate i nastave tamo gdje su se zaustavili.
Nastavim poslije ručka i uskoro stignem mladu ženu koja tetura pod težinom velike torbe. Oko vrata je objesila veliki fotoaparat koji mi se čini užasno teškim. Pitam je li sve u redu i kaže da više ne može nositi torbu. Ramena i leđa je bole od težine. Ponudim joj da zajedno nosimo njezinu torbu između nas što sa zadovoljstvom prihvati. Anna je Sicilijanka i krenula je dan prije mene iz St. Jeana. Nije se uopće pripremala za ovakve napore pa je u Puente la Reina došla više mrtva nego živa. Groznica ju je zadržala jedan dan u krevetu, ali je onda ponovno krenula i sad opet proživljava teške trenutke. Zaustavljamo se često pa se nakon dužeg vremena ipak odmori pa može malo brže hodati. U sljedećem selu koje se zove Lorca, zaustavimo se u nekom baru gdje ona pojede sendvič uz pivo, a ja popijem dva piva. Nakon pola sata ponovno krenemo i Anna je sad puno bolje. Inzistira čak da sama nosi svoju torbu. Nema smisla argumentirati sa ženskim bićem a naročiti iz Sicilije. Mislim da su moja dva piva isparila iz mene nakon nekoliko metara, toliko je sad vruće. Kolona hodočasnika ispred nas napreduje puževom brzinom. Glave sagnute, ruke mlitavo vise uz tijela, sliče na kolonu ratnih zarobljenika. „Kakva ih sila vuče? Odakle crpe snagu?“
Anna mi priča da radi u nekoj banci i da je već dugo sanjala o ovom hodočašću. Ne voli baš pješačenje pa se nije pripremala. Nadala se da je dovoljno to što je zbog redovitog plivanja u dobroj fizičkoj formi.
Po mom vodiču ova bi etapa trebala biti dugačka 21 km, međutim nakon 21 prijeđenoga kilometra ni traga od Estelle. Prolazimo kroz neko malo selo, Villatuerta pa pitam neku ženu koliko još ima do našeg cilja. „Dva-tri kilometra“, kaže. Nema druge nego put pod noge. Uz razgovor s mojom suputnicom ipak vrijeme malo brže prolazi. Estella, grad zvijezda, napokon se pojavi pred nama. Annino se prenoćište nalazi odmah na ulazu a moj hotel potpuno na drugom kraju. Još 2 kilometra! Zaželim Anni dobar odmor pa nastavim. U hotelu, na recepciji nađem svoj kofer među 50 tak drugih. Brzo se penjem i uskačem pod hladan tuš, koji mi kao rukom skida umor. Operem rublje pa izlazim u grad. Sjednem u hlad na neku terasu i uz pivo (ili tri) pišem dnevnik.
Na večeri ponovno sretnem četvoricu mušketira, koji su danas proveli jako težak dan. Jedan je od njih na izmaku snage pa ne znaju hoće li moći nastaviti. Tu je još grupa australskih turista, koji više piju nego jedu. Umoran sam pa idem rano u krevet.
Petak, 7. rujna 2007.
Estella – Los Arcos (22,5 km; 4 sata i 53 minute)
Pustio sam Francuze da odmaknu dovoljno daleko prije nego sam krenuo. Opet moram prolaziti kroz skoro cijeli grad, koji je jutros jako miran jer su prodavaonice još zatvorene a nekoliko pješaka koje sam sreo izgleda pospano.
Odmah iza grada uspon! Srećom svježe je pa se barem ne znojim. Zasad! Ispred sebe vidim tek nekoliko hodočasnika kako sporim korakom napreduju uzbrdo. Čini mi se da nas svaki dan ima sve manje i manje. Ili većina njih krene jako, jako rano, ili su odustali. Sreo sam velik broj njih koji su se tužili na probleme s koljenima i tetivama (tendinitis). Ja se pak osjećam fantastično. Čini mi se da bih mogao pješačiti po cijeli dan. Uz molitvu. Da, uz molitvu jer svako jutro molim prije nego krenem, a nekoliko puta to činim dok pješačim. To je kao meditacija. Imam osjećaj da ne mogu Bogu dovoljno zahvaliti za sve ono što sam u životu doživio. Čak i za one negativne trenutke, koji su mi se tada činili užasnima, a koji su me ustvari učinili jačim i sigurnijim u svoje mogućnosti. Netko je rekao: „Sve što nas ne ubije čini nas jačima“.
Dolazim do one famozne fontane, na jednoj slavini hodočasnik može natočiti vode, a na drugoj vina. Toliko sam puta o njoj pročitao, da imam osjećaj da sam već bio tu. Slikam fontanu i ploču s tekstom koja visi iznad nje, a onda pristignu neki hodočasnici pa ih zamolim da me slikaju dok točim to vrsno vino. Tek je 8 sati pa sam ga samo malo okusio. Nije vrsno, ali nije ni loše.
Nastavim uzbrdo i uskoro se nađem na vrhu, gdje moram prijeći široku cestu, a onda s druge strane spust u dolinu. Pa onda uz sljedeći brijeg, kroz neku šikaru putem prekrivenim kamenjem pa sliči stepenicama. Daleko ispred vidim neki brijeg u obliku vijetnamskog šešira, na čijem se vrhu nalazi ruševina nekog dvorca.
Obilazim mnoge hodočasnike i među njima je i Anna, koja je u društvu s nekom Španjolkom. Pitam ju je li sve u redu i kaže da se danas puno bolje osjeća. Netko joj je ponudio masažu, a netko drugi joj pokazao kako pravilno napuniti torbu. Ona do sada nije znala da treba staviti teže stvari pri dnu torbe. Poželim joj sretan put i nastavim.
S druge strane brijega spust. Strm i nezgodan zbog kamenja na putu. Jadni oni koji već imaju problema s koljenima. Gledam kolonu ispred sebe. Nepreglednu. Imam osjećaj da kad jednog stignem, dva druga iskrsnu ispred mene. Tišina! Samo se zvuk koraka na kamenju čuje. Vrućina! Stijene ispred nas, stijene sa strana, stijene iza nas. Napredujemo prema zapadu kao automati. Glave su sagnute, a ruke beživotno vise i njišu se u skladu s koracima. Koracima koji su sve teži i teži. Na dijelu puta prekrivenim bijelim šljunkom i čiji se kraj gubi na horizontu, stignem grupicu ljudi koji idu u koloni po jedan udaljeni 20-ak koraka jedni od drugih. Svatko je prepušten svojim mislima i patnji. „Buen camino!“ vičem u prolazu. „Buen camino!“ kao eho se čuje. Na vrhu kolone bradat čovjek u kratkim hlačama i s kapom na glavi. Crna brada i preplanulo lice daju mu izgled Ciganina. „Buen camino“ „Buen camino“. „Muy caluroso“ (vrlo vruće). „Si, si muy“.
To je Jose. Profesor matematike i ekonomije iz Galicije, koji je napustio predavanje i dao se u business. Savjetuje većinom ribare u svakodnevnim brigama o poslovanju. Jose priča malo engleski malo francuski, a puno španjolski. Kad je čuo da sam Hrvat, kaže mi da je Španjolska kao bivša Jugoslavija. Komplicirana i nemoguće je njome upravljati. Priča mi o povijesti, narodima koji tu žive i jezicima koje govore. Strani su jezici jako zapostavljeni još od vremena kad je Franco vladao i kad se Španjolska izolirala od ostalih zemalja.
Povijest joj je jako, jako bogata:
Španjolska, prvobitno nastanjena Keltima, Iberijcima i Baskima, postala je dio Rimskog Imperija 206. prije Krista, kad ju je osvojio Scipio Africanus. 412. poslije Krista, barbarski vođa Visigota Ataulf prijeđe Pireneje i pokori Španjolsku, najprije uime Rimljana, a onda neovisno od njih. Godine 711. muslimani pod Tariqom uđoše u Španjolsku iz Afrike i u roku od nekoliko godina pokoriše zemlju. 732. Franci, vođeni Karlom Martelom, pobijediše muslimane kod Poitiers i tako spriječiše dalju ekspanziju islama u južnu Europu. Nesloga islama u Španjolskoj ne odolijeva neprekidnim napadima kršćana sa sjevera.
Aragon i Castile bile su najvažnije španjolske države od 12. do 15. stoljeća, učvršćene brakom između Ferdinanda II. i Izabele I. u 1469. Godine 1478. godine njih dvoje osniva inkviziciju, da bi iskorijenili krivovjerje i otkrivaju Židove i muslimane koji se nisu iskreno preobratili na kršćanstvo. Torquemada, najozloglašeniji inkvizitor, personificira oštrinu i grubost inkvizicije. Zadnje muslimansko uporište, Granada, je osvojeno 1492. godine. Rimski je katolicizam utvrđen kao službena vjera, a većina je Židova (1492.) i muslimana (1502.) protjerana.
U vremenu eksploracije, otkrića i kolonizacije Španjolska je nagomilala ogromno blago i stvorila široko carstvo osvajanjem Meksika pomoću Cortesa (1519-1521) i Perua pomoću Pizarra (1532-1533).
Španjolska Habsburška Monarhija je za izvjesno vrijeme postala najmoćnija monarhija na svijetu. 1588. Filip II. poslao svoju nepobjedivu armadu na Englesku, čiji je poraz Španjolsku stajao supremacije na morima i tako otvorio put engleskoj kolonizaciji Amerike.
Rat španjolske sukcesije (1701-1714) rezultira španjolskim gubitkom Belgije, Luksemburga, Milana, Sardinije i Napulja. Njezino kolonijalno carstvo u Amerikama i Filipinima nestade u ratovima i revolucijama u 18. i 19. stoljeću.
U Prvome svjetskom ratu Španjolska je zadržala neutralnu poziciju. Godine 1923. general Miquel Primo de Rivera postaje diktator. 1930. kralj Alfons XIII. poništava diktaturu, ali jaki antimonarhistički i republikanski pokret prisiljava ga da napusti zemlju 1931. Nova konstitucija proglašava Španjolsku radničkom republikom, raspačava velike posjede, razdvaja crkvu i državu i stvara svjetovnu školu. Izbori održani 1936. dovode Popularni Front na vlast, s Manuelom Azanom kao predsjednikom.
- 7. 1936. konzervativni vojni oficir u Maroku Francisco Franco Bahamonde, vodi pobunu protiv vlade. Građanski rat koji slijedi traje tri godine i stajao života gotovo milijun ljudi. Francu je pomagala fašistička Italija i nacistička Njemačka, dok je Sovjetski Savez pomagao lojalističkoj strani. Rat se završi kad je Franco zauzeo Madrid, 28.03.1939. Franco postaje šef države, nacionalni šef Falangističke stranke, šef vlade i caudillo (vođa).
Španjolski je narod referendumom 1947. potvrdio Francov zakon sukcesije, deklarirajući Španjolsku ponovno kao monarhiju. Franco je ipak nastavio obavljati ulogu šefa države. 1969. Franco i „Cortes“ (parlament) dezigniraju princa Juana Carlosa (koji se oženio princezom Sofijom iz Grčke, 1962.) kao budućega kralja, kad Franko prestane vladati. Franco umire 20.11.1975. i Juan Carlos postaje kraljem 22.11. iste godine.
Pod pritiskom katalonskih i baskijskih nacionalista, (Baskijski separatisti su počinili stotine terorističkih napada i kidnapiranja) šef vlade Adolfo Suarez dodjeljuje autonomiju ovim regijama 1979.
Izborom velike većine za šefa vlade Felipea Gonzaleza, iz Socijalističke stranke, na parlamentarnim izborima 20.10.1982. Francova je prošlost napokon pokopana.
Španjolska je postala članicom NATO-a 1982. a članicom Europske unije, zajedno s Portugalom, 1986.
Španjolska je danas ima nešto više od 45 milijuna stanovnika i podijeljena na 17 autonomnih zajednica (s potpodjelom na 50 provincija) i dva autonomna grada (Ceuta, 19 kvadratnih kilometara velika enklava na sjeveru Afrike, u blizini Gibraltarskog tjesnaca i Melilla, 13,4 kvadratnih kilometara velika enklava, također na sjeveru Afrike okružena Marokom).
Autonomne zajednice su:
Andaluzija, Aragonija, Asturija, Baleari, Baskija (Euskadi), Kanari, Kantabrija, Katalonija, Kastilj-La Mancha, Kastilja i Leon, Ekstremadura, Galicija, La Rioja, Zajednica Madrida, Murcija, Navarra i Valencijska zajednica.
Da, da, prilično komplicirana zemlja. Ali divna. Francusku, koja je poznata po svojim ljepotama, prošao sam od sjevera do juga i nisam naišao ni na jedno mjesto gdje sam poželio ostati cijeli život. A u Španjolskoj sam naišao na desetke takvih mjesta. Tu vlada posebna atmosfera – mješavina mediteranske flegme, španjolskog ponosa i srdačne istinske ljubaznosti. Nisu to uglađeni rječiti Francuzi s finim manirama. To su jednostavni, srdačni i ponosni ljudi. Kad ih zamoliš za pomoć, imaš osjećaj da su samo to čekali.
Moj Jose se zaustavi sa svojom klikom u hladu na ručak, ali prije toga mi ostavi svoju adresu i broj telefona s molbom da ga posjetim u Galiciji. Pokazat će mi kako je to divna pokrajina i dati da kušam lokalna jela i pića. Razgovor s njim je učinio da sam zaboravio na vrućinu i umor. Još malo više od sat vremena uz temperaturu od 37 stupnjeva stižem pred Los Arcos. Prođem jednu visoku, mršavu hodočasnicu kako hoda kao po jajima. Kaže da je užasno noge bole pa jedva hoda. Donatella je iz Trsta. Pitam gdje će prespavati i kaže da još ne zna. Predložim joj da pokuša u mom hotelu, što i učini, ali nažalost u hotelu nema niti jedna slobodna soba pa se vraća u centar gradića, gdje smo vidjeli nekoliko hotela.
Ja se raspremim, malo odmorim pa u grad. Nema baš puno toga razgledati pa sjednem na terasu i pišem dnevnik. Nedaleko od mene sjedi jedna žena i također nešto piše. Pitam je li hodočasnica i to mi potvrdi. Nizozemka je krenula isti dan kao i ja iz St. Jeana i nastojat će pješačiti do Burgosa. Nema dovoljno vremena ove godine da ide do kraja, ali sljedeće godine namjerava nastaviti. Spava obično po konačištima, a jedanput tjedno, za nagradu spava u hotelu. Kaže da u konačištima rijetko kada spava dobro jer uvijek ima prometa. Ljudi se dižu cijelu noć i idu u WC, a uvijek ima netko tko inzistira da prozori budu zatvoreni pa je unutra smrdljivo i zagušljivo. Mnogi od njih kreću oko 3-4 sata ujutro da bi prvi došli u sljedeće konačište te tako osigurali krevet.
Vraćam se u hotel i na večeri nađem svoje Francuze. Uzajamno pričamo današnje događaje i raspitujemo o žuljevima. Oni su također do sada bili pošteđeni toga „kijameta“. Sutra je njihov posljednji dan ove godine pa su u isto vrijeme sretni što su dovde dogurali, ali istovremeno malo tužni što ne mogu ići dalje. „Ali dogodine se vraćamo sigurno!“
Subota, 8. rujna 2007.
Los Arcos – Logroño (28 km; 6 sati i 8 minuta)
Pozdravim se nakon doručka s Francuzima i žurim jer danas je etapa dugačka, a najavili su ponovno veliku vrućinu popodne. Prolazim pored autobusne stanice i vidim grupu hodočasnika kako čekaju autobus. Među njima prepoznam jednu Njemicu, s kojom sam razmijenio nekoliko riječi u Roncevallesu i koja mi se hvalila kako prevali po 35 kilometar dnevno. Zaboravio sam pitati kojim prijevoznim sredstvom. Kad me primijeti, okrenu glavu na drugu stranu da je valjda ne bih prepoznao.
Po izlasku iz grada nađem se na ravnoj visoravni i preko koje put ide kilometrima i kilometrima u ravnoj liniji pa imam dobar pregled što se ispred mene događa. Zasad se ne događa ništa. Niti jednog pješaka ne vidim. Svi su vjerojatno već satima na putu. Nekako mi neobično kad nikoga nema ispred pa moram sam tražiti znakove pored puta. Ovdje ih nema baš previše jer nema ni stabala ni zidova na koje bi se znak mogao objesiti. Ipak se nađe poneki kamen na kojem je žuta strelica nacrtana. Još nije vruće pa uživam u pješačenju i pogledu na daleki horizont. Ovdje nema gotovo ništa za što bi pogled zapeo. Tek se daleko više nazire nego vidi neko selo. A nebo iznad mene azurno i bez oblačka. Jutros sam molio prije polaska kao i svako jutro ali kad prolazim ovakvim krajem, molitva sama od sebe dolazi u misli. Molim u taktu koraka i osjećam prisutnost Gospe koja me prati već toliko kilometara i dana.
Prolazim kroz selo Sansol i na jednoj od kuća vidim na školjkama napisan natpis „Albergue“. Gotovo u svakom selu postoji barem jedno takvo prenoćište. A ima i barem jedan bar u kojem se može kupiti sve što treba gladnom i žednom hodočasniku. Neki otvaraju u 6 sati ujutro, tako da hodočasnici mogu doručkovati. Španjolci imaju puno drugačiji pristup od Francuza prema hodočasnicima. Shvatili su da su to jako dobri turisti: dođu, pojedu, popiju, spavaju i sutradan odu bez velikih očekivanja, što se tiče usluga. A druga grupa pristiže već sljedeći dan.
Uz jedan strmi brijeg stignem mladu Austrijanku. Na leđima ogromna torba, u lijevoj ruci dugačak, debeli štap, a u desnoj plastična vrećica s namirnicama. Polako, jako polako napreduju uzbrdo. Pitam je kako je i reče da je lijeva noga užasno boli i sva je sretna što se sutra vraća kući, jer i tako ne bi mogla dugo s ovakvim bolovima. Nastavim s njom i s druge strane brijega na silasku stignemo Donatellu iz Trsta. Koljena je užasno bole kad silazi pa se jedva vuče naprijed. Savjetujem joj da ide unatraške i odmah to pokuša. „È meglio“ (Bolje je) uzvikne radosno. „Otkud to znaš?“ „E, svašta ja znam“ pravim se pametnjakovićem, kao da to nisam tek prije nekoliko dana prvi put vidio. Austrijanka također proba i raduje se što tako gotovo i ne osjeća bolove u koljenu. Ostavim ih uz savjet da polako idu jer mogu lako pasti.
Nakon 18 kilometara, oko 12 sati dolazim u gradić Viana. Nalazi se na granici Navarre i Rioje. Uske popločane ulice i dobro očuvane kuće daju mu srednjovjekovnu atmosferu. Crkva Santa María, koja datira iz XV stoljeća, velika je kao katedrala. Zbog uske ulice, na kojoj se vidi veliki broj ljudi, nemoguće je uslikati cijelu crkvu. Sretnem najprije neku djecu, a onda i grupu djevojaka obučenih u bijele hlače i bijele majice s crvenim pojasom oko struka i također crvenom maramom oko vrata.
Zaustavim se u nekom baru i pojedem sendvič s omletom uz dvije šalice kave. Gledam vrevu ljudi u i ispred bara. Neka lokalna fešta je malo prije završila i zato su neki obučeni u bijelo. A ima i puno, puno hodočasnika. Jedva se probijem kroz gomilu kad sam nakon ručka krenuo.
Na izlazu stignem 3 mlade Engleskinje, koje se žale na prepuni albergue, gdje usprkos činjenici da su stavili 3 kreveta jedan na drugi nisu našle niti jedan slobodan. A fratar im nije dopustio da prenoće kod njega (besplatno naravno). To im se već nekoliko puta dogodilo. A one su se nadale da će moći po samostanima besplatno jesti i spavati. „Nitko više ne pruža pomoć hodočasnicima!“ žale se. „A, da li ste vi nekome pružile pomoć do sada?“ „Pa, mi ne možemo nikome pomoći jer smo na putu.“ Da, ima puno hodočasnika, koji misle da kad oni odluče krenuti na put, cijeli svijet mora biti njima na usluzi i ponuditi im besplatnu pomoć. „E, cure moje – nema džabe ni u stare babe!“ Ubrzam malo i ostavim Engleskinje daleko iza sebe. Sunce je u zenitu i toplomjer se popeo ponovno na 37 stupnjeva. Pretječem grupu ljudi, koji su toliko iscrpljeni da na moj pozdrav odgovaraju tek sporim klimanjem glavom.
Nešto dalje, u hladu ispod drveća dva se konjanika zaustavila i odmaraju konje. Francuzi iz Bretagne. Prešli su već tisuću kilometara sa svojim konjima i namjeravaju također u Compostelu. Supruge ih prate u kamperu, gdje imaju i hranu za konje.
I ja bih najradije ostao malo duže u hladu, ali put je još dugačak pa se prisilim nastaviti. Vode imam dovoljno pa se malo polijem po glavi i tako barem malo rashladim. Sad više nikoga drugog ne vidim na putu. Ili su već davno stigli, ili su se zaustavili u Viani. Stižem u Logroño nakon nešto više od 6 sati pješačenja. Pitam neke prolaznike gdje se nalazi moj hotel i jedan me od njih otprati do ulice u kojoj se nalazi. Soba je udobna i velika. Dobro, jer tu ću provesti dvije noći.
Odmorim se malo pa silazim u grad. Katedrala Santa María la Redonda, nalazi se stotinjak metara od hotela pa najprije idem u nju na molitvu. Puna je posjetitelja pa se sklonim u kut, gdje sam neometan i mogu se prepustiti molitvi.
Šetam još malo gradom, a onda se vratim u hotel. Na recepciji ponovno mlada, lijepa Isabela, koja me je tako ljubazno dočekala kad sam stigao onako znojan i umoran.
Nema drugih gostiju pa joj je drago pokazati koliko dobro govori engleski. Naučila ga je u Škotskoj gdje je provela nekoliko mjeseci baš da bi naučila jezik. Engleski joj se sviđa, ali Englezi ne, kaže. Hladni su. Ne voli ni Francuze jer su arogantni. Na kraju izgleda da samo voli Španjolce i njihov način života. Još mi preporuči dobar restoran u blizini hotela. Idem u sobu i odmorim se do večere. I kao uvijek kad imam malo vremena u mislima prođem ovaj dio puta koji sam prevalio. Osjećam se divno. Već nakon nekoliko dana ušao sam u ritam i sjedinio se s putom. U početku su mi smetali ti mnogobrojni hodočasnici, ali nakon nekoliko dana sam se navikao, a broj im se uvelike smanjio. Razvodnili se na dužini puta, a veliki broj njih je odustao. Čak mi je drago kad sretnem ista lica. Nekako su postali dio obitelji pa kad ih sretnem ili na putu ili na cilju, razmijenimo iskustva i savjete. Kod kuće je, hvala Bogu, sve u redu. Marianne puno bolje podnosi rastanak nego prošli put. Fizička forma mi je fantastična. Jesam doduše umoran nakon 5-6 sati pješačenja po velikoj vrućini, ali nakon kratkog odmora ponovo sam kao nov. Kad vidim koliko drugi pate, osjećam se ponosnim. I zahvalnim Bogu koji mi je dopustio da ovo doživljavam i Gospi koja me prati na ovom putu.
Izlazim nešto prije 20,30 jer mi je Isabela rekla da restoran otvara tako kasno. Dođem pred vrata, ali zatvorena su još. Svjetla nema pa se okrenem i pođem dalje. Čujem iza sebe kako me neko zove i vidim čovjeka na vratima restorana koji me pita što želim. “Večerati”. Stari pogleda na sat pa nešto progunđa i dade mi znak da uđem. Upali svjetla i pokaza mi stol za koji sjednem. Donese kartu i uz pomoć svog elektroničkog rječnika prokužim što mi karta nudi pa naručim janjetinu na žaru, a za predjelo pečene feferone. Bocu Rioja vina uz to pa je svijet ponovno ružičast. Stari sjedne sa svojom starom za susjedni stol i jede gledajući televiziju. Jelo je više nego izvrsno. A vino tek… Drugi gosti počeše dolaziti nešto poslije 9 sati. Većinom hodočasnici: Nijemci, Francuzi, Talijani… Jedan Nijemac priča kako je Pavaroti prije dva dana preminuo. Pokoj mu duši. Oko 10 sati navala. Navalili gosti a slobodnih stolova nema. Gazda odbija grupu gostiju i kaže im da dođu za pola sata kad će moj stol vjerojatno biti slobodan. Nisam baš mogao popiti cijelu bocu vina, ali nije puno ni ostalo.
Idem kroz grad i jedva se probijam kroz gomilu ljudi koji šetaju ovom pješačkom zonom. Kao da je cijeli grad na nogama. A terase su također pune. Nakon kratke šetnje nađem slobodan stol na jednoj terasi i naručim whisky. Donese cura neku vrstu za koju nikad nisam čuo “passeport”. Boca je gotovo prazna pa ode po drugu i – nali mi skoro punu čašu. To su kod nas 4 whiskya kažem joj. Ovdje se to tako servira reče mi, ali ne zvuči baš sigurna u sebe. Bilo kako bilo, sjedim tu dugo, promatram lijepe Španjolke i cugam whisky. Što duže cugam, to Španjolke postaju ljepše. Ispraznih ja čašu pa put pod noge prema hotelu. Nađem nekako i hotel i svoju sobu pa čak i krevet. Zaspao sam prije nego mi je glava dodirnula jastuk.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item1 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/2-20-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item2 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/3-18-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item3 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/4-19-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item4 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/5-16-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item5 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/6-15-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item6 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/7-16-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item7 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/8-12-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item8 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/17-7-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item9 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/16-8-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item10 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/15-9-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item11 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/14-9-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item12 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/13-13-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item13 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/11-16-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item14 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/10-8-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item15 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/9-9-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item16 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/27-3-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item17 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/26-2-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item18 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/25-3-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item19 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/24-3-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item20 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/22-3-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item21 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/21-3-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item22 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/20-4-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item23 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/19-4-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item24 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/34-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item25 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/32-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item26 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/31-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item27 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/28-1-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item28 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/1-19-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item29 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2025/04/30-80×60.jpg?x53932) 0 0 no-repeat;
}
Objava Slavkovo hodočašće u Santiago de Compostelu: “Koliko nas će stići do cilja?” pojavila se prvi puta na Tomislav City.
