Camino Dubrovnik – Međugorje prošle godine je i službeno postao dio europske mreže puteva sv. Jakova.
Hodočasnički put svetog Jakova trebao bi povezati Dubrovnik i Međugorje kroz pješačko-turističku i hodočasničku stazu dugu oko 140 kilometara, podijeljenu u šest etapa. Jedan dio staze prolazi i kroz općinu Neum.
Camino bi povezao benediktinski samostan u Dubrovniku (sagrađen 1222. godine) i crkvu sv. Jakova u Međugorju (stara crkva iz 1897. godine nadograđena i završena odnosno posvećena 1969. godine). Cilj je povezati krajeve koje nastanjuje dominantno katoličko stanovništvo, ali i unaprijediti turističku ponudu i sadržaje. Na taj bi način, osim popularizacije vjere i hodočašća, podigli razinu turističke ponude i potaknuli snažniji razvitak predjelima kroz koje bi Put prolazio. Također, valorizirala bi se i široj javnosti predstavila bogata kulturna i prirodna baština ovih predjela.
Ususret skorom otvaranju hodočasničkog puta Dubrovnik-Međugorje, donosimo iskustvo putopisca i blogera Ivana Bengera iz 2022. koji je u dva navrata prehodao rutu dugu 800 kilometara od francuskog mjestašca Saint Jean Pied de Port do španjolskog grada Santiago de Compostela.
Camino je zaista posebno putovanje, drukčije od bilo kojeg drugog. Jedan dan na Putu sv. Jakova toliko je ispunjen doživljajima i razgovorima kao barem tjedan dana u “običnom” životu, počinje priču Ivan Bengeri.
Zanimalo nas je za početak zašto se odlučio ponoviti rutu koju je već prošao 2018. godine.
– Najveći luksuz u Camino priči, posebno ako se želi u komadu prijeći francuska ruta od SJPP-a do Santiaga, nije novac, nego vrijeme. Zbog vrste posla mogu si priuštiti taj luksuz, a sada, nakon četiri godine, sam ponovno osjetio potrebu da zahvalim za neke stvari u životu. Put svetog Jakova je i vrlo osobno putovanje pa postoji čitav spektar razloga zašto se ljudi odluče za taj pothvat. Put te jednostavno ‘pozove‘ te se nakon toga teško oduprijeti – kaže Ivan. Intenzivno putuje raznim prijevoznim sredstvima zadnjih desetak godina, no hodanje je nešto što ga, kaže, najviše ispunjava i veseli.
– Hodanjem, tim najsporijim načinom putovanja, najbrže stižemo do svog autentičnog bića. Dok hodamo, um je na jednoj razini usredotočen na teren i zbivanja oko nas. Međutim, ništa od toga ne zauzima mnogo prostora u mozgu. Imamo sasvim dovoljno vremena za promišljanje – objašnjava Ivan kako on vidi ljepotu kretanja.
Za slične misli i eventualnu motivaciju za hodanje preporučuje knjige “Filozofija hodanja” Frederica Grosa i “Sokrat express” Erica Weinera. Neizostavan je, kaže, i film koji je mnoge potaknuo da krenu na put do Santiaga, “Put” s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi.
– Na prošlom Caminu dobio sam divan savjet od jednog hospitalera (volontera u smještaju): ‘Nikad ne hodaj brže od svoje duše‘. I toga sam se držao – kaže Ivan te napominje da je Put jako dobro označen i da nema straha da ćete se izgubiti.
– Potrebno je samo pratiti žute strelice. Također je bitno naglasiti kako Camino nije put kroz divljinu, već civilizaciju i lijepu prirodu. Svakih nekoliko kilometara naići ćete na naseljena mjesta, sela i gradiće u kojima ima trgovina i kafića, a često i restorana te smještaja. Najduža dionica između dva nenaseljena mjesta je 18 kilometara, no to je iznimka. Obično svakih 2-8 kilometara ima naseljeno mjesto. Doduše, moguće je i gotovo se svakom dogodi da tijekom puta barem jednom, zadubljen u vlastite misli, produži ravno. No, ubrzo ćete shvatiti da nema markacija ili će vas još i ranije netko dozvati te vam skrenuti pozornost da ste malo odlutali – objašnjava naš sugovornik. Ako pak u vrevi nekog većeg grada, poput Burgosa ili Leona, izgubite žute strelice, dodaje, ljubazni stanovnici će vam skrenuti pozornost i usmjeriti vas na pravi put.
Za Camino nije potrebna neka vrhunska tjelesna forma, ali nije loše ipak biti naviknut na svakodnevno duže hodanje.
– Muskulfiber nestaje nakon prvog tjedna, no umor i opterećenje se kumuliraju. Kroz dva Camina vidio sam dosta toga – od mladih, sportskih tipova koji moraju odustati zbog preforsiranja, istegnutih tetiva, bolnih koljena ili gnojnih žuljeva do starijih ili punašnijih ljudi koji marširaju do cilja kao lokomotive. Osluškujte što vam govore duša i tijelo. Ako je ikako moguće, prilikom planiranja puta uzmite par dana više u slučaju da će vam biti potreban koji dan odmora. Samo jedan dan pauze može učiniti čuda – preporučuje Ivan. Savjetuje da se uoči putovanja pripremite uz duge šetnje od desetak kilometara dnevno, ali i povremeno planinarenje kako biste bili spremni za uspone. I to sve u obući i čarapama u kojima mislite ići na Camino.
Ali Camino nisu samo krajolici i kilometri, svi koji se vrate naglašavaju – Camino su ljudi!
– Putem upoznaješ druge hodočasnike koje ćeš sretati tijekom cijelog Camina. Većina ljudi ima sličan tempo i ne juri. Svatko tamo ima vlastite razloge i porive zašto se odlučio na ovo putovanje, ali cilj je svima zajednički. Za vrijeme Camina većinom komunicirate s drugim hodočasnicima, a manje s prijateljima kod kuće. Zajedno prolazite kroz poteškoće, uspone i padove, žuljeve, krize… Dijelite flastere, vodu, hranu, priče, iskustva, intimu koliko želite… Neki ljudi kao da preticajnom trakom ulaze u vaš život. Rađaju se istinska prijateljstva. Na kraju ćete s nekima od njih možda ući ili se barem susresti u Santiagu te ćete imati osjećaj kao da se poznajete već godinama. Nevjerojatno – pun je dojmova Ivan, kojem je i prošli i ovaj put ostao krug od 4, 5 ljudi s kojima se izrazito povezao i ostao u kontaktu.
Vrhunac putovanja dugog 800 kilometara svakom je pelegrinosu ulazak u Santiago de Compostelu i dolazak pred katedralu sv. Jakova.
– To je vrlo osoban i iščekivan trenutak pa vjerujem da ga svatko treba sam proživjeti. Misa za hodočasnike lijepo je iskustvo, posebno kada zrak katedrale njišući se s kraja na kraj para kadionica za tamjan teška šezdesetak kilograma – opisuje Bengeri.
– Santiago de Compostela grad je od nekih 100.000 stanovnika, a izuzetno je lijep stari dio grada oko katedrale. Na trgu ispred i u okolnim kamenim ulicama uvijek je živo jer neprestano dolaze hodočasnici. Ako je moguće, ostanite još dan, dva nakon hodočašća kako biste upili dobru energiju koja se šiti trgom i centrom grada – predlaže naš sugovornik, koji se ovom prilikom nakon hodočašća ipak uputio do osamdesetak kilometara udaljene A Coruñe. Nekoliko dana do leta iskoristio je za sređivanje dojmova, odmor, šetnje uz ocean i uživanje u odličnoj galicijskoj hrani.
IVANOVI SAVJETI IZ PRVE RUKE
– ponesite ili na početku hodočašća kupite štapove. Preporučio bih ih i onima koji nisu navikli s njima hodati. Najviše će vam od pomoći biti pri nizbrdicama. Koljena će vam biti zahvalna. Ne zaboravite, svaka pripomoć i rasterećenje koljena dobro dođu kada s ruksakom na leđima trebate proći silne kilometre
– ako vam bilo što zatreba, možete kupiti u trgovinama i ljekarnama usput
– skidajte obuću i prozračujte čarape na svakoj pauzi
– mala Camino ljekarna: ponesite magnezij za mišiće i tablete protiv bolova, za svaki slučaj
– ponesite kapu ili šešir, sunce zna pržiti opako, te čepiće za uši ako imate lak san
– vodite dnevnik – svaki dan na Caminu je izuzetno intenzivan te ćete ubrzo početi zaboravljati kada se točno što dogodilo, s kim ste razgovarali, gdje ste prije tri noći spavali i sl.
– moja je prtljaga već godinama minimalistička pa nisam imao nekih problema s pakiranjem. Ukratko: tri majice, troje bokserice, jedni dugi rukavi, dvoje kratke hlače, jedne duge, kupaće, najosnovnija kozmetika i lijekovi, tehnika (mobitel i punjač, naglavna svjetiljka), kabanica, mala vreća za spavanje, ručnik od mikrofibre, japanke
– tenisice za trekking ili gojzerice? Idite u onom u čemu se najbolje osjećate i u čemu možete puno hodati. Ne zaboravite da su i čarape uz obuću bitan faktor, zato odaberite kvalitetne te i njih svakako razgazite. Primijetit ćete da mnogi putem kupe sandale za hodanje, najviše zbog žuljeva
– preporučio bih ruksak od 25 do 35 litara i nemojte ga pretrpati. Nepisano je pravilo da ne bude puno teži od 10 posto vaše težine. Ove godine uzeo sam ruksak od 20 litara i bilo je sasvim dovoljno. Neka ruksak svakako ima pojaseve na prsima i oko struka te ga pravilno nosite, čvrsto stegnutih pojaseva, rekao je Ivan u intervjuu za Jutarnji list.
Camino put od Dubrovnika do Međugorja, koji prolazi kroz zaleđe Neuma, predstavlja značajnu rutu za hodočasnike i ljubitelje prirode. Ova staza nije samo putovanje od mjesta do mjesta, već i prilika za otkrivanje skrivenih ljepota Hercegovine. Prolazeći kroz zaleđe Neuma, putnici mogu uživati u predivnim pejzažima. Osim prirodnih ljepota, ovaj dio puta pruža uvid u bogatu kulturnu baštinu, sa starim crkvama, utvrdama, stećcima i tradicionalnim selima koja čuvaju autentičan način života. Camino put potiče međusobno povezivanje ljudi i zajednica, stvarajući mrežu solidarnosti i zajedništva. Istovremeno, ovaj put ima važnu ulogu u promociji regionalnog turizma, doprinosi lokalnoj ekonomiji i očuvanju kulturne baštine kroz povećanje svijesti o vrijednostima ovih područja.
Objava Ususret Caminu Dubrovnik-Međugorje, donosimo iskustvo putnika u Santiago de Compostel! pojavila se prvi puta na Neum.online.
Izvor: ( neum.online / Treci.ba )