Camino je zaista posebno putovanje, drukčije od bilo kojeg drugog. Jedan dan na Putu sv. Jakova toliko je ispunjen doživljajima i razgovorima kao barem tjedan dana u “običnom” životu, počinje priču Ivan Bengeri.

Zanimalo nas je za početak zašto se odlučio ponoviti rutu koju je već prošao 2018. godine.

– Najveći luksuz u Camino priči, posebno ako se želi u komadu prijeći francuska ruta od SJPP-a do Santiaga, nije novac, nego vrijeme. Zbog vrste posla mogu si priuštiti taj luksuz, a sada, nakon četiri godine, sam ponovno osjetio potrebu da zahvalim za neke stvari u životu. Put svetog Jakova je i vrlo osobno putovanje pa postoji čitav spektar razloga zašto se ljudi odluče za taj pothvat. Put te jednostavno ‘pozove‘ te se nakon toga teško oduprijeti – kaže Ivan. Intenzivno putuje raznim prijevoznim sredstvima zadnjih desetak godina, no hodanje je nešto što ga, kaže, najviše ispunjava i veseli.

– Hodanjem, tim najsporijim načinom putovanja, najbrže stižemo do svog autentičnog bića. Dok hodamo, um je na jednoj razini usredotočen na teren i zbivanja oko nas. Međutim, ništa od toga ne zauzima mnogo prostora u mozgu. Imamo sasvim dovoljno vremena za promišljanje – objašnjava Ivan kako on vidi ljepotu kretanja.
Za slične misli i eventualnu motivaciju za hodanje preporučuje knjige “Filozofija hodanja” Frederica Grosa i “Sokrat express” Erica Weinera. Neizostavan je, kaže, i film koji je mnoge potaknuo da krenu na put do Santiaga, “Put” s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi.

– Na prošlom Caminu dobio sam divan savjet od jednog hospitalera (volontera u smještaju): ‘Nikad ne hodaj brže od svoje duše‘. I toga sam se držao – kaže Ivan te napominje da je Put jako dobro označen i da nema straha da ćete se izgubiti.

– Potrebno je samo pratiti žute strelice. Također je bitno naglasiti kako Camino nije put kroz divljinu, već civilizaciju i lijepu prirodu. Svakih nekoliko kilometara naići ćete na naseljena mjesta, sela i gradiće u kojima ima trgovina i kafića, a često i restorana te smještaja. Najduža dionica između dva nenaseljena mjesta je 18 kilometara, no to je iznimka. Obično svakih 2-8 kilometara ima naseljeno mjesto. Doduše, moguće je i gotovo se svakom dogodi da tijekom puta barem jednom, zadubljen u vlastite misli, produži ravno. No, ubrzo ćete shvatiti da nema markacija ili će vas još i ranije netko dozvati te vam skrenuti pozornost da ste malo odlutali – objašnjava naš sugovornik. Ako pak u vrevi nekog većeg grada, poput Burgosa ili Leona, izgubite žute strelice, dodaje, ljubazni stanovnici će vam skrenuti pozornost i usmjeriti vas na pravi put.

Za Camino nije potrebna neka vrhunska tjelesna forma, ali nije loše ipak biti naviknut na svakodnevno duže hodanje.

– Muskulfiber nestaje nakon prvog tjedna, no umor i opterećenje se kumuliraju. Kroz dva Camina vidio sam dosta toga – od mladih, sportskih tipova koji moraju odustati zbog preforsiranja, istegnutih tetiva, bolnih koljena ili gnojnih žuljeva do starijih ili punašnijih ljudi koji marširaju do cilja kao lokomotive. Osluškujte što vam govore duša i tijelo. Ako je ikako moguće, prilikom planiranja puta uzmite par dana više u slučaju da će vam biti potreban koji dan odmora. Samo jedan dan pauze može učiniti čuda – preporučuje Ivan. Savjetuje da se uoči putovanja pripremite uz duge šetnje od desetak kilometara dnevno, ali i povremeno planinarenje kako biste bili spremni za uspone. I to sve u obući i čarapama u kojima mislite ići na Camino.

Ali Camino nisu samo krajolici i kilometri, svi koji se vrate naglašavaju – Camino su ljudi!

– Putem upoznaješ druge hodočasnike koje ćeš sretati tijekom cijelog Camina. Većina ljudi ima sličan tempo i ne juri. Svatko tamo ima vlastite razloge i porive zašto se odlučio na ovo putovanje, ali cilj je svima zajednički. Za vrijeme Camina većinom komunicirate s drugim hodočasnicima, a manje s prijateljima kod kuće. Zajedno prolazite kroz poteškoće, uspone i padove, žuljeve, krize… Dijelite flastere, vodu, hranu, priče, iskustva, intimu koliko želite… Neki ljudi kao da preticajnom trakom ulaze u vaš život. Rađaju se istinska prijateljstva. Na kraju ćete s nekima od njih možda ući ili se barem susresti u Santiagu te ćete imati osjećaj kao da se poznajete već godinama. Nevjerojatno – pun je dojmova Ivan, kojem je i prošli i ovaj put ostao krug od 4, 5 ljudi s kojima se izrazito povezao i ostao u kontaktu.

Vrhunac putovanja dugog 800 kilometara svakom je pelegrinosu ulazak u Santiago de Compostelu i dolazak pred katedralu sv. Jakova.

– To je vrlo osoban i iščekivan trenutak pa vjerujem da ga svatko treba sam proživjeti. Misa za hodočasnike lijepo je iskustvo, posebno kada zrak katedrale njišući se s kraja na kraj para kadionica za tamjan teška šezdesetak kilograma – opisuje Bengeri.

– Santiago de Compostela grad je od nekih 100.000 stanovnika, a izuzetno je lijep stari dio grada oko katedrale. Na trgu ispred i u okolnim kamenim ulicama uvijek je živo jer neprestano dolaze hodočasnici. Ako je moguće, ostanite još dan, dva nakon hodočašća kako biste upili dobru energiju koja se šiti trgom i centrom grada – predlaže naš sugovornik, koji se ovom prilikom nakon hodočašća ipak uputio do osamdesetak kilometara udaljene A Coruñe. Nekoliko dana do leta iskoristio je za sređivanje dojmova, odmor, šetnje uz ocean i uživanje u odličnoj galicijskoj hrani.

IVANOVI SAVJETI IZ PRVE RUKE

– ponesite ili na početku hodočašća kupite štapove. Preporučio bih ih i onima koji nisu navikli s njima hodati. Najviše će vam od pomoći biti pri nizbrdicama. Koljena će vam biti zahvalna. Ne zaboravite, svaka pripomoć i rasterećenje koljena dobro dođu kada s ruksakom na leđima trebate proći silne kilometre

– ako vam bilo što zatreba, možete kupiti u trgovinama i ljekarnama usput

– skidajte obuću i prozračujte čarape na svakoj pauzi

– mala Camino ljekarna: ponesite magnezij za mišiće i tablete protiv bolova, za svaki slučaj

– ponesite kapu ili šešir, sunce zna pržiti opako, te čepiće za uši ako imate lak san

– vodite dnevnik – svaki dan na Caminu je izuzetno intenzivan te ćete ubrzo početi zaboravljati kada se točno što dogodilo, s kim ste razgovarali, gdje ste prije tri noći spavali i sl.

– moja je prtljaga već godinama minimalistička pa nisam imao nekih problema s pakiranjem. Ukratko: tri majice, troje bokserice, jedni dugi rukavi, dvoje kratke hlače, jedne duge, kupaće, najosnovnija kozmetika i lijekovi, tehnika (mobitel i punjač, naglavna svjetiljka), kabanica, mala vreća za spavanje, ručnik od mikrofibre, japanke

– tenisice za trekking ili gojzerice? Idite u onom u čemu se najbolje osjećate i u čemu možete puno hodati. Ne zaboravite da su i čarape uz obuću bitan faktor, zato odaberite kvalitetne te i njih svakako razgazite. Primijetit ćete da mnogi putem kupe sandale za hodanje, najviše zbog žuljeva

– preporučio bih ruksak od 25 do 35 litara i nemojte ga pretrpati. Nepisano je pravilo da ne bude puno teži od 10 posto vaše težine. Ove godine uzeo sam ruksak od 20 litara i bilo je sasvim dovoljno. Neka ruksak svakako ima pojaseve na prsima i oko struka te ga pravilno nosite, čvrsto stegnutih pojaseva, rekao je Ivan u intervjuu za Jutarnji list.

Camino put od Dubrovnika do Međugorja, koji prolazi kroz zaleđe Neuma, predstavlja značajnu rutu za hodočasnike i ljubitelje prirode. Ova staza nije samo putovanje od mjesta do mjesta, već i prilika za otkrivanje skrivenih ljepota Hercegovine. Prolazeći kroz zaleđe Neuma, putnici mogu uživati u predivnim pejzažima. Osim prirodnih ljepota, ovaj dio puta pruža uvid u bogatu kulturnu baštinu, sa starim crkvama, utvrdama, stećcima i tradicionalnim selima koja čuvaju autentičan način života. Camino put potiče međusobno povezivanje ljudi i zajednica, stvarajući mrežu solidarnosti i zajedništva. Istovremeno, ovaj put ima važnu ulogu u promociji regionalnog turizma, doprinosi lokalnoj ekonomiji i očuvanju kulturne baštine kroz povećanje svijesti o vrijednostima ovih područja.