Podsjećamo, postrojbe JNA iz Glamočkog polja napale su iz dva smjera, cestom Glamoč – Livno, prijevojem Koričina i od sela Dolac prema Strmici. Napad je, kao i na Kupresu, vodio pukovnik Slavko Lisica, koji je za poraz okrivio borbeni moral zapovjednika tenkovskih posada. Drugi srpski udar na Livno, koji se dogodio 23. travnja 1992. iz smjera Bosanskog Grahova, bio je bolje organiziran, uz podršku teškog topništva i daleko veću vojnu silu ionako nadmoćnijeg suparnika.

Napad na pomoćnom smjeru nakon prvobitnog proboja ubrzo je zaustavljen u selu Donji Rujani uništavanjem i zarobljavanjem tenkova. Neuspjeh na pomoćnom smjeru odrazio se i na glavnom pravcu, prema selu Čelebići, koji je osobno vodio pukovnik Lisica. I tamo su branitelji uništili i zarobili tenk, te su se brojčano nadmoćniji napadači u panici povukli. Slično kao i prilikom prvog neuspjeha, Lisica je za poraz okrivio kukavičluk lokalnih Srba.

Domaćim braniteljima iz brigade HVO-a Petar Krešimir u obrani Rujana i Čelebića ključnu pomoć pružili su pripadnici 2. i 4. gardijske brigade Hrvatske vojske, specijalne bojne Zrinski, te HOS-a i dragovoljci koji su došli braniti rodna ognjišta. Slijedili su mjeseci teških topničkih napada i diverzija, no livanjska bojišnica, dužine gotovo 80 kilometara, više nije bila u opasnosti. Obranom Livna zapovijedao je Ante Gotovina, koji je nakon toga kao zapovjednik nizao samo pobjede u Domovinskom ratu.

Za sigurnost Republike Hrvatske, travanjska obrana Livna bila je od neprocjenjive važnosti jer bi u slučaju uspjeha snage JNA imale otvoren put prema Splitu i Makarskoj, što je i bio konačan cilj agresorske vojske. Obranjene crte livanjske bojišnice koja se, uz taktičke korekcije prema naprijed, nije mijenjala, bile su operativna osnovica za izvođenje ofenzivnih operacija: Cincar, Zima 94, Skok 1, Skok 2 i Ljeto 95, a koje su prethodile oslobodilačkoj operaciji Oluja.

Radio Livno/Livanjski.com/tc