U selu Golinjevo kod Livna zabilježen je neobičan incident koji je potresao domaću javnost, osobito onaj njezin dio koji zastave Bosne i Hercegovine najviše voli gledati na tuđim banderama, igralištima i izjavama za medije.
Kako su javili mještani, tijekom noći nestao je ili je oštećen veći broj zastava Bosne i Hercegovine i kako rekoše “Republike Bosne i Hercegovine” koje su bile postavljene na lokalnom igralištu uoči Svjetskog prvenstva. Prema neslužbenim informacijama, na igralištu je bilo istaknuto ukupno 13 zastava, što je za domaće prilike već ozbiljna geopolitička instalacija, gotovo mali samit nesvrstanih, samo bez Tita i s više najlona.
Policija je izašla na teren i obavila očevid. Prema navodima iz MUP-a Hercegbosanske županije, jedna zastava je spaljena, dvije su pronađene u blizini mosta, jedna je bila postavljena na elektrostupu i oštećena prilikom pokušaja skidanja, dok je još jedna državna zastava pronađena gotovo u potpunosti spaljena u blizini igrališta. Za ostale se ne zna gdje se nalaze.
No prema prvim satiričnim procjenama, ne mora se nužno raditi o klasičnom političkom incidentu. Postoji i druga mogućnost: da su Livnjaci, slično kao ranije Čapljinci, jednostavno došli u stanje teške zastavne oskudice. Kako si, jadni ljudi, nisu mogli nabaviti zastavu BiH legalnim putem, a država im nije omogućila subvencioniranu zastavnu samodostatnost, posegnuli su za onim što je bilo dostupno u javnom prostoru.
U prijevodu: ljudi vidjeli zastave, shvatili da su besplatne, pa ih uzeli. Demokracija je, na kraju krajeva, kada narod uzme ono što mu pripada. Ili barem ono što visi dovoljno nisko.
No, cijeli slučaj možda treba promatrati i iz humanijeg kuta. Možda se uopće nije radilo o mržnji prema zastavi, nego o neriješenom pitanju zastavne jednakosti. Jedan mještanin imao zastavu, drugi nije imao zastavu. Prvi kaže: “Moja je.” Drugi kaže: “Nije fer.” I kako se u Bosni i Hercegovini svaki ozbiljniji ustavni problem rješava tako da se najprije nešto zapali, ljudi su možda došli do kompromisa: ako je ne može imati svatko, neće je imati nitko. Mila zastava je tako, moguće, postala prva žrtva lokalne distributivne pravde.
Postoji, naravno, i manje dramatična mogućnost: bio je roštilj. A kad je roštilj u pitanju, u Livnu znaju stradati ćevapi, drva, živci, susjedski odnosi i povremeno simboli državnosti. Možda je netko samo tražio papir za potpalu, pa se država, kao i obično, našla pri ruci. Nije lijepo, nije pametno, nije preporučljivo, ali je barem metodološki blisko načinu na koji se kod nas državnost inače održava: malo dima, malo vatre, puno priopćenja.
Iz OHR-a se, zasad, nisu oglasili. Nisu komentirali ni zašto nitko naročito ne voli njihovu zastavu, ni zašto se zastava Bosne i Hercegovine u jednom dijelu zemlje doživljava kao simbol države, u drugom kao politički rekvizit, a u trećem kao predmet sprdnje. Možda u OHR-u čekaju službeno tumačenje vlastite zastave. Ili barem odluku Vijeća za provedbu mira o tome smije li se narod emocionalno vezati za simbol koji mu je netko nacrtao izvana.
Nakon incidenta, neslužbeno se doznaje da Vlada Federacije BiH razmatra pokretanje posebnog programa pod nazivom “Zastava za svakog građanina”, u sklopu kojega bi se stanovnicima Livna, Čapljine i drugih područja s očitim deficitom zastavne infrastrukture besplatno dijelile zastave Bosne i Hercegovine.
Program bi se, prema prvim informacijama, financirao iz proračunskih sredstava, europskih fondova, dobrovoljnih priloga i eventualno prodajom viška priopćenja iz Sarajeva, kojih ionako ima dovoljno za grijanje manje općine.
Posebno zanimljiv dio plana odnosio se na dostavu zastava. Prema zamisli federalnih stratega, zastave je osobno trebao dostaviti Haris Zahiragić, budući da je, kako kažu zlobnici, dovoljno besposlen za takve terenske zadatke, a u Livnu i Čapljini ga narod naročito voli. Gotovo kao što mačka voli veterinarsku ambulantu.
Zahiragić je, navodno, prvotno prihvatio ideju da osobno obiđe teren, održi kraći govor o državi, domovini, unitarnom osjećaju i geografskim zabludama hercegovačkog puka, ali je od plana odustao nakon što mu je netko objasnio da ga u Livnu i Čapljini zaista očekuju. Ne politički. Fizički.
Iz federalnih krugova zato se sada razmatra alternativni model dostave. Jedna mogućnost je slanje zastava poštom, druga je angažman dronova, a treća da ih jednostavno pošalju preko nekog tko već ide u Livno i nema ambiciju držati govor na svakom kružnom toku.
U međuvremenu, ostaje otvoreno pitanje što se dogodilo s nestalim zastavama. Jesu li otuđene, uništene, spremljene za privatnu upotrebu ili su samo promijenile lokaciju, teško je reći. Policija će, kako to već ide, utvrđivati okolnosti događaja, dok će javnost utvrđivati ono što uvijek utvrđuje brže od policije: tko je kriv, tko je ugrožen, tko je provociran i tko će od svega napraviti status na Facebooku.
Jedno je ipak sigurno: ako Federacija doista krene dijeliti zastave BiH po Livnu i Čapljini, projekt treba ozbiljno shvatiti. Jer u zemlji u kojoj se tri naroda ne mogu dogovoriti ni oko toga čija je bandera, besplatna zastava mogla bi postati najambiciozniji integracijski projekt nakon Daytona.
Samo neka dostavu ne radi Zahiragić. Nije problem u zastavama. Problem je u tome što bi ih možda morao donijeti osobno.
Poskok.info
Objava PATRIOTI IZ GOLINJEVA: Livnjaci, u nestašici zastava BiH, posegnuli za besplatnim primjercima iz javnog prostora pojavila se prvi puta na Relax Portal.
