Utorak, 25. rujna 2007.
Villadangos del Páramo – Astorga (28 km; 5 sati i 53 minute)
Noćas sam se nekoliko puta budio i osluškivao što mi želudac priča. Ponekad ga mali grč hvata, ali izgleda da je odlučio zadržati i čak provariti hranu koju sam sinoć pojeo. Dignem se rano i dok doručkujem, gledam televiziju, koja je u Španjolskoj prisutna svuda: u baru, restoranu, sobi i slušam prognozu vremena. Nije baš dobra – najavljuju kišu na cijelom sjeveru Španjolske. Znam da lijepo vrijeme nije moglo vječno potrajati, ali nekako sam se bio navikao na njega pa mi je žao što prestaje.
Na izlazu iz grada stignem dva Francuza koje sam već u hotelu primijetio. Stali na raskrižje i neodlučno gledaju na koju stranu krenuti. To su Bertrand i Michel. Ispostavilo se da je i njihov put organizirala ista agencija kao i moj. Dok mi pričamo, prolaze trojica Amerikanaca, koji glasno razgovaraju. Jedan od njih vuče torbu iza sebe pa se svaki put nasmijem kad mu kotačić na torbi naleti na veći kamen i prevrne se. Ali njemu to izgleda ne smeta – vrati torbu u prijašnji položaj i nastavi. Začudo uz to ide i prilično brzo pa mi treba nekoliko kilometara da ih obiđem.
Opet raskrižje. Jedan put vodi nadesno, kud većina ide, pa ja odlučim ići uz N120. To je napuštena cesta koja se nalazi oko 50 tak metara uz N120 pa mi promet uopće ne smeta. Sam sâm. I osjećam se fantastično. Želudac se smirio, a noge koračaju gotovo bez napora, dinamičnim brzim koracima. Eto jučer sam još teturao i jedva se pomicao, a sad kao da lebdim. Dragi Bože i Gospe, hvala što mi se zdravlje vratilo. Shvatio sam poruku i neću zaboraviti da bez Vaše pomoći niti koraka napredovati neću.
Put kao da prolazi kroz pustinju. Osim crvenkastog puta i divljeg terena oko njega nema ništa. Villadangos del Páramo i još nekoliko sela s tim imenom Páramo su sinonim pustinje na visoravni i rječnik ga čak primjenjuje na sjeverni pol. Ovdje nije baš tako, ali zaista nije daleko od toga.
Nakon 12 kilometara stignem u Hospital de Órbigo s čuvenim romanskim mostom, dugačkim 204 metra, ima 20 lukova, i na sredini dva monolitna stupa sa upisom koji komemorira čuvenu vitešku borbu od Paso Hornoso de Armas: godine 1434. Don Suero de Quiñones, u čast jedne gospođe izazove, zajedno s devetoricom drugova iz Leóna, sve vitezove koji su željeli prijeći preko mosta. Borba je trajala mjesec dana. Slomiše 300 kopalja i jedan vitez poginu. Pobjednici odnesoše u Compostelu zlatnu ogrlicu, koja još uvijek krasi kip svetog Jakova za vrijeme procesije. Vojvoda de Rivas je opjevao ovu vitešku borbu.
Don Quiñones poginu 24 godine kasnije u borbi protiv nekadašnjeg protivnika don Gutiere Quijada, ime koje je nosio i jedan od predaka Cervantesove supruge, pa se smatra da su ova dvojica služila kao model za don Quijote.
Ove obale ranije su vidjele još dvije velike bitke: godine 456. Visigoti protjeraše germanski narod Sveve, a u X. stoljeću Alfonso III. pobjedi (arapske muslimane) Maure.
Dolazim na vrh nekog brijega i u daljini vidim veliki križ. Jedan biciklist naslonio svoj bicikl na podnožje križa, a on se sprema nastaviti dalje. Kaže da ide iz Santiaga de Compostele u Bilbao. Išao je već jednom u smjeru prema Santiagu, a sada je eto odlučio voziti u suprotnom. Nešto dalje od križa kameni stolovi s klupama. Kako je blizu podne, odlučim tu ručati i uživati u pogledu na dolinu u kojoj se nazire grad Astorga.
Jedem svoj bocadillo i zalijevam ga vodom. Baš kad sam se spremio ići, pristiže Reinhart pa nastavimo zajedno. I on se namjerava zaustaviti u Astorgi kao i ja. Ima nekoliko adresa od albergue, ali nije siguran hoće li naći mjesta pa ako ne nađe, pokušat će u mom hotelu. Pričam mu tužnu priču o Errolu i njegovom prisilnom odustajanju. Ne izlazi mi ta priča nikako iz glave i savjest me grize što se nisam odmah sjetio i ponudio mu da ja u njegovo ime ponesem kamenčić s imenom njegova sina do Cruz Ferro. Da, ja mislim na sve – prekasno. Reinhart me tješi i kaže da Errol to vjerojatno ne bi ni želio. Ipak mi je žao što mu to nisam ponudio. Ali sad je kasno.
Od križa do grada put se stalno spušta pa se ubrzo nađemo na cilju. Reinhart pokuša s prenoćištem odmah na ulazu u grad i nađe slobodan krevet pa ga ostavim tu, a ja nastavim dalje i tražim svoj hotel. Prolazim kroz centar grada pored velike crkve, međutim ne vidim svoj hotel pa upitam neku gospođu, koja osim španjolskog ne govori ništa pa mi daje znak rukom da je slijedim. Vodi me kroz ulice grada sve do hotela i uz smiješak se oprosti. Hotel se nalazi na izlazu iz grada, ali tuda prolazi put pa se neću morati sutra vraćati. Tuširam se i idem u obilazak grada. Ustvari gradića sa svojih 12 000 stanovnika. Stari je to grad kao većina kroz koje sam u Španjolskoj dosad prolazio. Bilo je to rimsko uporište Asturica Augusta pa se i danas vide ostaci njihovih kupatila. Mnogo, mnogo kasnije je Alfonso I. od Asturije (739-757) protjerao Maure pa se poluprazni grad našao u tampon zoni između Maura i kršćana.
Katedrala čija je gradnja počela 1471. godine i biskupski dvorac, kojeg je projektirao poznati španjolski arhitekt Antoni Gaudí, najpoznatiji su spomenici. U dvorcu, koji je nažalost zatvoren nalazi se Museo de los Caminos (muzej puta). Idem u katedralu pa se pomolim. I zahvalim Gospi što sam prebrodio još jednu prepreku na ovom putu.
Šetam još malo gradom pa se vraćam u svoj hotel, jer ipak sam umorniji nego sam u početku mislio.
Srijeda, 26. rujna 2007.
Astorga – Rabanal del Camino ( 18,7 km; 4 sata i 6 minuta)
Marianne me zove dok doručkujem i kaže da je sve u redu kod kuće. To me veseli i olakšava put, koji danas prolazi podnožjem planine León i blagom se uzbrdicom penje sa 820 metara nadmorske visine do 1200 metara. Uzbrdica je zaista jako blaga pa se nakon toliko kilometara uspon i ne osjeća. Opet su jutros najavili kišu, a ni oblačka nema na nebu. Šest je stupnjeva pa je prohladno. Izgleda da kiša pada ispred nas i iza nas već nekoliko dana, a u sredini gdje se nalazim, grije sunce. Fantastično.
U početku ima užasno puno hodočasnika, koji glasno pričaju i smiju se pa žurim da ih prestignem. Napokon sam, nakon sat i pol vremena sâm i uživam u krajoliku i tišini. Sunce je sad već visoko pa me grije u leđa malo s lijeve strane. Preobučem se u kratke hlače i majicu. Nakon 13 kilometara prolazim kroz selo El Ganso („Guska“) koje ima crkvu posvećenu svetom Jakovu, albergue, nekoliko kuća i svih 40 stanovnika. Na crkvenom tornju veliko gnijezdo, ne guskino nego rodino.
Ne vidim u jedinoj ulici niti jednu gusku pa se pitam je li mjesto dobilo ime po tome što su se nekada tu guske uzgajale. Možda su ih sad zamijenili hodočasnici. Ne zaustavljam se, nego nastavim dalje. Kupio sam bocadillo, ali nisam gladan pa odlučim ručati na cilju, koji nije daleko.
Prolazim kroz neku šumicu, uskim putom po kojem strše ostaci drveća koje je netko posjekao. Iako pazim da ne udarim u njih, to se ipak nekoliko puta dogodilo pa sam usred bijela dana vidio sve zvijezde kad sam vrškom prsta, gdje imam žulj, opalio u neki korijen.
Stižem u Rabanal već oko 13 sati pa pojedem svoj sendvič u sobi, gdje nakon tuša odspavam nekoliko sati, a onda u selo. I to kakvo selo: Aymeri Picaud ga već spominje u svome vodiču, Codex Calixtinus 1120. godine. Templari su tu držali gostionicu, a bilo ih je još, kao i nekoliko crkava, što znači da je selo bilo važno i da su ga hodočasnici dobro posjećivali. Nije to vječno trajalo, pa kad je broj hodočasnika znatno opao, selo je bilo prepušteno sebi i vremenu, koje ga je polako uništilo, tako da prije deset godina nije od njega ostalo ništa osim jedne gostionice i ruševina oko nje. Luksemburški hodočasnik Adrien Ries (čija me knjiga i potaknula da krenem na ovaj put) tu je prošao 1987. i spominje selo kao fantomsko mjesto.
Engleska udruga Confraternity of saint James (bratstvo svetog Jakova) tu se instalirala i od tada se selo vratilo u život. Danas tu postoje dva restorana, dva albergue (jedan drži udruga) i mnogo restauriranih kamenih kuća. Doduše ima još mnogo ruševina, ali dok šetam kroz selo, vidim da radnici užurbano restauriraju nekoliko njih. I crkva je naravno restaurirana pa idem pomoliti se u njoj. I tu sretnem Reinharta. Nekako ga svaki put skoro sretnem u crkvi. Kao da je fratar.
Idemo na piće u gostionicu mog albergue, a dok idemo tamo, žali mi se da je bolestan. Ima isti problem kao što sam ja imao u Leónu. Povraća mu se i hvata ga nesvjestica. Idem u svoju sobu i dajem mu lijekove koje sam ja uzimao. On pak odluči to najprije liječiti nekim žestokim pićem. Jedino takvo piće u gostionici je votka, koju on nikad nije probao, ali nakon nekoliko gutljaja kaže da mu lijepo grije želudac. Zovem ga kasnije na večeru, međutim on ni pomisliti ne može na jelo pa se vraća u svoj albergue. Nažalost više ga nisam vidio. Ni njega ni Austrijanku Doris pa od naše zajedničke proslave u Santiagu nije ništa bilo. Zaista šteta, jer sam se s njima dvoma nekako najbolje osjećao. A ni brojeve telefona nismo razmijenili pa ne znam jesu li uopće stigli na cilj.
Restoran u mome hotelu-gostionici pun je pa Nijemac Winfried i Nizozemac Kurd sjednu sa mnom za isti stol. Winfried je pješice krenuo prije tri mjeseca iz Njemačke, a Kurd prije mjesec dana biciklom iz Nizozemske. Winfried je umirovljeni profesor povijesti i direktor škole pa nam priča o povijesti Španjolske i o svojim iskustvima na putu. On je monopolizirao riječ, što meni odgovara a, čini se, Kurdu također. Barem dok dvije boce vina nisu ispraznili. A onda obojica pričaju u isto vrijeme, i to svaki svoju temu. U albergue imaju još jednu bocu vina, koju namjeravaju isprazniti nakon večere. Pitam se hoće li onda uopće moći pričati.
Oprostim se od obojice odmah nakon večere i idem spavati.
Četvrtak, 27. rujna 2007.
Rabanal del Camino – Ponferrada (33 km; 7 sati i 23 minute)
Danas je etapa dugačka pa krenem oko 7 sati, dok je još mrak. Na zapadu se vidi puni mjesec, a na istoku se nazire novi dan. Put odmah iza sela kreće uzbrdo. Treba se popeti sa 1200 na 1500 metara nadmorske visine. Toplomjer pokazuje 2 stupnja iznad nule, a svjež povjetarac još povećava osjećaj hladnoće. Srećom uzbrdica je strma pa se ipak brzo ugrijem. Stignem dvoje hodočasnika, koje sam prije nekoliko dana već sreo. Dolaze iz Urugvaja. On se zove Santiago a ona Maria. A oboje idu u Santiago de Compostelu. Jutros putuju zajedno s jednom također mladom Talijankom. Tresu se od hladnoće jer nemaju ništa od tople odjeće. Navukli kapuljače od tanke trenirke da bi barem glavu sačuvali od hladnoće.
Savjetujem im da idu brzo i tako se ugriju, međutim noge ih previše bole da bi to činili. Ostavim ih iza sebe i nastavim. Ipak se često okrećem i divim se pogledu na dolinu koju ostavljam iza sebe. Sunce se pomoli iza brijega pa dolini daje čaroban i misteriozan izgled zbog magle koja skriva najudaljeniji dio.
Nakon 5 kilometara strmog uspona prolazim kroz gotovo potpuno napušteno selo Foncebadón. Tu danas živi samo jedan stanovnik cijele godine, a nekad je to bilo važno mjesto na putu svetog Jakova zbog toga što se nalazi na padini Monte Irrago i nedaleko od Cruz de Ferro. Spominje se već u X. stoljeću, kad je kralj Ramiro tu sazvao jedan koncil, a eremit Gaucelmo je bolnicu i albergue a 1103. godine na njegovu molbu Alfons VI. dade sagraditi crkvu. U drugom dijelu XX. stoljeća selo se počelo prazniti, kad su ljudi krenuli u emigraciju na sjever, gdje se dalo bolje zarađivati tako da je 1980. ostalo bez stanovnika.
U svom romanu „Hodočasnik“ Paulo Coelho je ovdje plasirao svoju borbu sa crnim psom koji simbolizira demona. Čitao sam tu knjigu prije nego sam krenuo na put i sve očekujem da se neki crni pas pojavi iza neke od ruševina. Međutim vjerojatno zato što sam ja svoje demone pobijedio, crni se pas nije pojavio.
Mala ravnica pa ponovno uzbrdica, ovoga puta puno strmija sve do vrha na kojem se nalazi famozni Cruz de Ferro. To je željezni križ koji je montiran na 5 metara visokom stablu, a ono se nalazi na piramidi od kamenja, koje tu već stoljećima donose i ostavljaju hodočasnici simbolično ostavljajući tu svoje brige. Kad piramida postane prevelika, kamenje se upotrebljava u izgradnju puta koji vodi na vrh planine. I ja ostavim svoj kamenčić, koji sam u Irskoj našao i godinama sa sobom nosio sve do danas.
Ispod križa nekoliko hodočasnika slikaju jedni druge i među njima se nalazi moj sinoćnji pajdo, Nizozemac Kurd. „Kako si, Kurd?“ on me u čudu gleda: „Poznamo li se mi?“ „Još sinoć smo se poznavali za vrijeme večere“, kažem začuđen. „Da! Da! Sad se sjećam.“ „A gdje je Winfried?“ pitam ga. „Pa ti si Winfried!“ „Da! Da“, sad se sjećam i ja da sam to ja!“ Zamolim ga da me slika ispod križa pa mu poželim sretan put. Nadam se da neće zaboraviti svoje vlastito ime i kuda ide. Zaželim mu sretan put pa nastavim. Put neko vrijeme ide pored uske ceste manje-više ravnicom, a onda skrene nadesno u šumu nizbrdo. U daljini se vide zeleni vrhovi planina koji ovako izdaleka izgledaju kao da su prekriveni mahovinom.
Na 1460 metara još jedno napušteno selo Manjarin, od kojeg je ostalo jedino planinsko sklonište koje je često spašavalo hodočasnike dok su zimi ovuda prolazili. Tu i danas Tomás ljubazno dočekuje žedne i gladne hodočasnike. Na njegovu skloništu table s udaljenostima do Santiaga: 222 km, ali i do Jeruzalema, Rima, Meksika…
Dok se s nekim hodočasnikom uzajamno slikam, ona tri Amerikanca, koje sam sreo prije nekoliko dana, upravo izlaze iz skloništa i uz glasan smijeh i komentare o nekoj ženi nastavljaju vući svoje torbe iza sebe. Trojica su, a čuju se kao da ih ima 30. Pričekam još malo dok se dovoljno odmaknu pa nastavim dalje. Put najprije ide uz cestu, a prekriven je oštrim kamenjem pa se onda spušta strmo niz drugu padinu planine. Iza jednog od nebrojenih zavoja ugledam krovove kuća nekog sela. Pogledam u vodič i po njemu bi to trebalo biti selo Acebo, što znači božikovina, iako nigdje ne vidim da je ima. Pojeli je valjda hodočasnici.
Još malo nizbrdice pa se nađem u selu. Jedina ulica prolazi kroz centar između ne tako davno renoviranih kuća izgrađenim od škriljevca, a i krovovi su pokriveni pločicama od istog materijala. Ispred kapelice pored groblja spomenik, u obliku bicikla, njemačkom hodočasniku Krause, koji je izgubio život na putu prema Santiago. Selo danas vrvi od hodočasnika koji trče tamo-amo u potrazi za prenoćištem. Ja se ne zaustavljam, nego nastavim dalje.
Na izlazu iz sela sustignem dvije hodočasnice iz Švicarske; Sylvie i Cristina. Ova prva nosi samo torbicu s vodom pa pitam je li joj to sva prtljaga. „Nije, nije. Poslala sam svoju torbu taksijem do današnjeg cilja jer imam žuljeve na nozi pa sam htjela olakšati barem taj teret.“ Krenule su iz istog mjesta kao i ja. Sylvie je iz germanskog dijela Švicarske i protestantica je, a Cristina je podrijetlom Talijanka, a rođena i odrasla je u romanskom dijelu. Idu istim tempom kao i ja pa i ne pokušavam obići ih. A to nije baš ni lako jer put se sada prekriven oštrim kamenom škriljevcem.
Pitaju me što ću ja napraviti kad dođem u Santiago. „Vratit ću se kući.“ Odgovaram u šali iako znam da misle na poznatu i ne rijetku depresiju koja zahvati mnoge hodočasnike kad napokon nakon toliko patnje i napora stignu na cilj. One se brinu i pomalo pribojavaju svoje reakcije. Nastavimo razgovor u poluzezajućem tonu do sljedećeg sela, gdje one misle prespavati. Rastanemo se u centru toga sela koje se zove Molinaseca, a prije nego krenu, zahvale mi na društvu i razgovoru koji ih je spasio od prve svađe nakon 25 godina poznanstva. Baš prije nego sam ih stigao, svađa je bila na pomolu pa su obje zahvalne što do nje nije došlo. „Pa ja sam profesionalni mirotvorac i nije čudo što sam se našao u pravi trenutak na pravome mjestu!“
Ostavim ih u potrazi za prenoćištem iako je tek pola jedan pa nastavim cestom preko velikog mosta kroz selo. Na kraju sela odlučim zaustaviti se i pojesti svoj bocadillo. Nađem gomilu stabala u hladu malo dalje od ceste i sjednem na njih. Izujem cipele i čarape pa dadnem nogama malo oduška. Sad je jako vruće – 35 stupnjeva, a jutros je bilo plus dva stupnja. Zalijevam sendvič vodom iz boce i gledam kako hodočasnici prolaze cestom. Nakon kratkog vremena vidim svoje dvije Švicarke kako prolaze. Očito su i one odlučile nastaviti dalje ili pak nisu našle prenoćište. Nisu me primijetile, a ja se ne javljam pa uskoro zamaknu iza zavoja. Dovršim svoj ručak, obujem cipele i polako krenem. Do cilja imam još sedam kilometara što je po ovoj vrućini dovoljno daleko.
Prvih nekoliko kilometara idem cestom i osjećam kako me noge bole. Jutros sam se penjao uz strmu planinu i hladnoću, a onda spuštao još strmijom nizbrdicom po velikoj vrućini pa su noge više nego umorne. Imam osjećaj da ne napredujem brzo, međutim nekoliko kilometara prije Ponferrade ponovno stignem dvije Švicarke. Pitam jesu li se u međuvremenu uspjele posvađati, ali izgleda da je razlog za svađu potpuno nestao. Nastavimo zajedno do grada. A onda svatko u potragu za svojim prenoćištem. Moj se hotel nalazi na suprotnom kraju grada (naravno) pa imam još nekoliko kilometara. Ipak nekako dođem do njega, umoran i znojan, ali zadovoljan. Tuš, pranje rublja, kratki odmor pa ponovno u grad. Šteta bi bila ne pogledati barem veliki dvorac pored kojeg sam prošao na ulazu u grad. Toliko sam toga o njemu čuo.
Ponferrada (Pons Ferrata) zahvaljuje svoje ime željeznomu mostu koji je biskup Osmundo dao sagraditi 1082. godine i tako hodočasnicima olakšao prolaz. Godine 1178. Fernando II. pokloni je grad Templarima koji su štitili hodočasnike i sagradili Castillo de los Templario (dvorac). Međutim samo su dvadeset godina mogli uživati u njemu, prije nego im je red bio ukinut a vlasništvo zaplijenjeno 1311.
Dok šetam zidinama dvorca, pridruže mi se dvije Švicarke pa razgledanje nastavimo zajedno. Idemo onda na izložbu o putu svetog Jakova u obližnju crkvu. Izložba je vrlo interesantna i dok prolazimo dugačkim hodnikom, oko nas slike s Camina i mjesta kroz koje smo posljednjih tjedana prolazili. Bilo je lijepo prisjetiti se ponovno svih onih mjesta.
Njih dvije me zovu na misu u kapelicu pored njihov albergue pa ih slijedim. Međutim misa je već završena pa se samo pomolimo u lijepoj kapelici. One će večerati u prenoćištu, a ja idem u svoj hotel, gdje ću tek u 21,15 to moći napokon učiniti. Čekam večeru u baru i razmišljam o današnjem danu. Kakav dan! Pun ljepote. Pun znoja i umora. Noge gore, a mišići bole. A srce ushićeno. Još jedan u kojem je Camino učinio svoje.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
Objava Slavkovo hodočašće u Santiago de Compostelu: “Kakav dan! Pun ljepote. Pun znoja i umora” pojavila se prvi puta na Tomislav City.
